Review
I opet smo se vratili tu, na to očigledno raskrižje, odabranu, a neželjenu vjetrometinu na čijim su brazdama iznikle kultne priče ne samo Dylanove legende, već i kanona cjelokupne rock-kulture. U vrijeme kad su, kao u kakvoj izmaglici, nastajali albumi "Bringing It All Back Home", "Highway 61 Revisited" i "Blonde on Blonde", jedan bolji od drugog, svaki sljedeći ekstremniji od prethodnog, kao na putu do nesagledivih limita jedne pomahnitale, samoj sebi bježeće autorske vizije. Nastajanju te neformalne trilogije što je razdvajala i spajala svjetove i svjetonazore, satirala i stvarala žanrove i pravila i gurala svoga potpisnika prema nečem potencijalno opasnom i po sam mu razum, u okviru edicije "The Bootleg Series" vraćali smo se u drugom, zatim četvrtom te u sedmom svesku, a sada, s "The Cutting Edge" zalazimo u samu genezu i proces nastajanja remek-djela koja nas ne prestaju fascinirati ni pola stoljeća kasnije.
A urednici ovog već dugovječnog serijala kao da i sami ispituju koliko daleko u ambiciji i epici mogu ići, pa nakon luksuznog šestosveščanog paketa "The Bootleg Series, Vol. 11: The Basement Tapes Complete" dobivamo izdanje koje u svom najluksuznijem, "Collector's Edition" paketu, donosi čak osamnaest (!) diskova glazbe, nudeći praktički svaku notu koju su Dylan i probrano društvo u tih nepunih petnaest mjeseci dalekih 1965. i 1966. odsvirali. Naravno, takav paket (ukupno je samo 5000 primjeraka) bit će slastica prvenstveno za uistinu tvrdokorne obožavatelje i kolekcionare, dok će ostali biti i više nego zadovoljni ekonomičnim 2CD izdanjem s prefiksom "The Best of" ili luksuznijim "paketićem" sa šest diskova, slično, dakle, prethodniku u "The Bootleg Series", kad su se u tim varijantama izmijenjivali sufiksi "Raw" i "Complete". Svatko će znati odabrati izdanje za sebe, a najbitnije je da ni sa jednim zapravo ne možete pogriješiti.
Jer, pogledamo li i samo popis pjesama, možemo vidjeti kako već "The Best of the Cutting Edge" nudi više nego intrigantan uvid u prijelomnu fazu Dylanova stvaralaštva. Ta dva diska uistinu funkcioniraju kao vješto montiran, fluentan film bez repova i slijepih ulica, od predivne akustične "Love Minus Zero / No Limit" do urnebesnog pogrešnog starta "Highway 61 Revisited". Koloplet alternativnih verzija odavno kultnih pjesama poput "Like a Rolling Stone", "Mr. Tambourine Man", "It Takes a Lot to Laugh, It Takes a Train to Cry", "Desolation Row" i drugih te dragulja koji nisu zasjali pravim sjajem da se uklope na te albume, poput "I'll Keep It with Mine", "Farewell, Angelina" ili "She's Your Lover Now", na dva diska nalijeće na slušatelja furiozno kao što su to činili albumi kojima je Dylan unio posve novu poetiku u svijet rocka i popularne kulture općenito. Na šest pak diskova dobivamo pravi dokument, pregled arhivske građe što je gradila legendu, a posebna je poslastica disk popunjen samo snimkama "Like a Rolling Stone", koji potvrđuje ono što odavno znamo – da je taj uistinu zimzeleni div od pjesme toliko bogat da bez zadrške trpi tretmane od inačice valcera do rokerske žestine.
Birali bujicu ili pregled arhivske građe – koliko god te opcije zvučale fundamentalno oprečne – ne ćete pogriješiti, naravno, sve ovisno koliko daleko želite s Dylanom ići, koliko duboko u samu intimu stvaranja. Ove pjesme, naime, nisu nastajale u beskrajnim studijskim prekrajanjima, nadosnimavanjima i poliranjima tada zadnjim tehnološkim novotarijama, već su snimane uživo, kao dotad neviđena kreativna lavina čovjeka koji je otpustio sve kočnice u pisanju, čineći svaki papir premalim i nikad dovoljnim, pritom i glazbu lišivši lak(š)ih žanrovskih klasificiranja. A da je u toj kreativnoj lavini znao pjesmi pristupati iz posve drukčijih kutova, poigravajući se, kao razigrano dijete, tempom, tekstovima, ugođajem, pa i žanrovima, znali smo i prije – "The Cutting Edge" daje priliku za voajerizam i posve novo gledanje na albume koje već desetljećima slušamo s divljenjem kao granitne cjeline. Ovdje, naime, prije svega možemo sagledati koliko su zapravo sve te pjesme bile tek u određenom trenutku zamrznute i otisnute na ploče za legendu: toliko je njihovih različitih verzija, i to posve funkcionalnih i snažnih, da je samo malo drukčiji odabir trenutka ili raspoloženja od albuma poput "Highway 61 Revisited" mogao učiniti posve različitu zbirku, a o "Blonde on Blonde" da ne govorimo. Sunce ovdje ustinu nije nužno žuto, već može biti i pile.
To što su ovi albumi nastajali u manje od petnaest mjeseci sada se, slušajući "The Cutting Edge", čini posve očitim i logičnim, koliko god to danas bio kratak period čak i za pauzu između dva albuma. Jer, ovo je jedna kronika, jedan silazak s Dylanom u njegovu nepredvidljivu radionicu. Jedna bujica, jedan... pa, recimo, album. Album iza tri albuma koja su spajala ne samo Abrahama i Einsteina ili Ivana Krstitelja i Casanovu, ludilo s genijalnošću ili tradiciju s modernizmom, Minnesotu s Mississippijem ili hipstersku Ameriku s njezinim korijenjem, već i Dylana s Dylanom, razum s bezumljem, brišući granice poezije i glazbe, jezika i anti-jezika, intimnog i intimnijeg. I, dok uživate u samom procesu nastajanja i prekrajanja tih klasika i dok se možda, poput mene, konačno pitate kako se sam Dylan osjeća (izuzmemo li više nego solidnu financijsku korist) dok objelodanjuje i ono što ni u primisli nije bilo predviđeno za javnost, sve će vam se činiti kao igra, a istovremeno neće davati naznake pogrešaka ili pokliznuća, već će po tko zna koji put nametati pitanja poput – zašto, pobogu, ni ovo nije završilo na albumu? Možda, između ostalog, to najveće i čini – najvećima.
Toni Matošin
« The Bootleg Series, Vol. 11: The Basement Tapes Complete 
