Review
Deset godina nakon kompletne inventure bogatog Oliverovog studijskog opusa na 20 CD-ova poslaganih u dvije škatule (crvenu i plavu, baš kao glasovite kompilacije Beatlesa), Croatia Records odlučila se na novu, sličnu retrospektivu, ovoga puta u okviru svoje edicije "Original Album Collection". U kartonskim ovicima kao replikama nekadašnjih vinila, uz knjižicu s reproduciranom likovnom opremom svih albuma u paketu, ovoga puta dobivamo dva puta po šest albuma probranih iz duge, vrlo neujednačene karijere. Prvi "svezak" donosi, dakle, šest albuma iz prvog dijela Oliverove diskografije, dok drugi nastoji što bolje pokriti poznije stvaralaštvo možda najvećeg muškog vokala naše popularne glazbe.
I sad, očito je pred urednicima bilo pitanje kako se postaviti prema kvalitetom vrlo upitnom razdoblju osamdesetih, odnosno, one ere u kojoj je zabavna glazba, prigrlivši sintesajzere i pojednostavljujući svoje formule i postulate, počela kliziti prema ovome u čemu grca danas. Oliver tu nije bio iznimka pa njegov opus iz osamdesetih, izuzmemo li pokoji veliki hit kakvog je uvijek imao negdje u rukavu, možemo komotno previdjeti. No, kako i ova kolekcija nastoji pokriti sva razdoblja karijere koju nam predstavlja, nešto se trebalo odabrati i iz tih kvalitetom sušnih godina. Prvi dio Oliverove "Original Album Collection" donosi nam tako pet antologijskih albuma iz sedamdesetih i sa samog početka osamdesetih te očiti "bonus" u obliku slabašnog "Evo mene među moje" iz 1984. (zanimljivo je kako drugi paket, o kojem ću uskoro također pisati, također uključuje jedan naslov iz osamdesetih uz pet iz poznijeg dijela karijere), donoseći nam uvid u početak i sazrijevanje vjerojatno najpopularnijeg hrvatskog pjevača.
Škatulu nam, dakle, otvara prvijenac "Ljubavna pjesma" iz 1975., u odnosu na ostatak Oliverove karijere razmjerno netipično i čudno, ali zato ništa manje impresivno djelo puno začudnih, gotovo kriptičnih lirskih rješenja i proplamsaja Runjićeve genijalnosti. A ta već legendarna suradnja najimpresivnijeg dalmatinskog vokala i skladateljskog genija punu je afirmaciju doživjela već na sljedećem albumu, "Malinkonija" iz 1977., na kojem su se naredali sve hit do hita, zimzeleni da ni danas njihova boja ne gubi na teksturi, od festivalskih šlagera poput naslovne pjesme i "Skalinade", kultne "Galeb i ja", koja zahvaljući besprijekornoj izvedbi više duguje Rayu Charlesu nego dalmatinskoj šansoni, i hipersugestivne balade "Romanca" do zaigrane "Prva ljubav" i funkom ozračene "Što učinila si ti" (koja se "ukazala" još na prvijencu). No, pravi vrhunac Oliver i Runjić postigli su s – potpisujem ovdje i bilo gdje drugdje – jednim od naših najboljih pop albuma ikad snimljenih, "Poeta" iz 1978. I to ne naglašavam samo zato što se ta kazeta vrtjela i motala po kući otkako znam za sebe već i zato što je u pitanju sjajno izbalansirana zbirka vještih aranžmana, sjajne lirike i glazbe koja predstavlja uistinu visove tuzemne zabavne i pop glazbe.
"Molitva za Magdalenu" bila je i ostala najbolja piano-balada istočno od Pariza dok "Oprosti mi pape" proizvodi trnce proporcionalno godištu slušatelja; naslovna je pjesma zabavnoglazbeni vrh, a "Ča je život vengo fantažija" dalmatinski saudade; "Zelenu granu s tugom žuta voća" savršen je spoj popa i najbolje poezije (Ujević), a "Majko da li znaš" i "Ne žuri, djevojčice" standardi koji se u ovom društvu pjesama osjećaju baš kao ribe u najplavijem moru, baš kao i još jedna impresivna balada, "Ti me vodi preko voda", te "Fedra" i "Zbogom ostaj, ljubavi". U ova dva albuma ključ je razumijevanja i prihvaćanja Oliverove veličine (baš kao, naravno, i Runjićeve, koliko god njegov rad bio još širi), odnosno onoga o čemu je govorio Gibonni na ovogodišnjoj dodjeli Porina, neovisno o vašim žanrovskim preferencijama. Uostalom, i sam dolazim iz sfera udaljenih od zabavnoglazbenih šablona i festivalija…
Uz ova tri albuma koje bi trebao doma imati svatko zaljubljen u hrvatsku popularnu glazbu, u prvom dijelu Oliverove "Original Album Collection" naći ćemo još solidne albume "Vjeruj u ljubav" iz 1979. i "Jubavi, jubavi" iz 1981. s antologijskim naslovnim pjesmama i još pokojim draguljem (ne mislim pritom na popularnu duhovitu poskočicu "Nadalina"), te ono nužno zlo iz osamdesetih, "Evo mene među moje", gdje već imamo Olivera ugodno zavaljenog (zapuštenog) u panegirike i popularnost i opuštenog u svemu lošem i dobrom što su nove tehnologije i trendovi donijeli (bez "žrtava" preskočeni su "Đelozija" iz 1981. i "Karoca" iz 1982.).
Dakle, sve mane ove škatule (ne mogu se natjerati ovdje koristiti uobičajen, bjelosvjetski termin "box", pa ni književni prijevod "kutija") zapravo su više dio kompromisa pravljenog iz dobre namjere nego ozbiljna zamjerka. Naravno, Oliverov se opus mogao više fragmentirati i valorizirati luksuznijim izdanjima, ali što je – tu je. Nastavak slijedi s "Original Album Collection Vol. 2"...
Toni Matošin
/
