Review
John Frusciante je ime koje je prečesto bilo u sjeni Red Hot Chili Peppersa. Američki gitarist, proglašen 18. najboljim gitaristom po izboru Rolling Stonea, svoj prepoznatljiv stil sviranja razvijao je tijekom godina eksperimentirajući s glazbenim pravcima poput funk rocka, New Wavea, ambijenta pa sve do elektronike.
Rođen u njujorškom Queensu 1970. godine, već od ranije dobi zanimao se za glazbu. Sa svega 11 godina, Frusciante je proučavajući velike rock gitariste, poput Franka Zappe, Jimmya Pagea, Davida Gilmoura i Jimia Hendrixa učio osnove sviranja gitare. Za Red Hot Chili Pepperse prvi je puta čuo 1984. godine kada se njegov glazbeni instruktor prijavio za audiciju gitarista te grupe. Chili Peppersima će se pridružiti tek 1988. godine, nakon smrti tadašnjeg gitarista Hillela Slovaka. Nakon njihova tri najuspješnija albuma „Californication“, „By The Way“ i „Stadium Arcadium“, Frusciante 2009. godine izlazi iz benda te nastavlja sa svojim solo projektom radeđi pritom paralelno i na navedenim albumima. Uz Chili Pepperse, Frusciante je surađivao i s izvođačima poput The Mars Volta i Omar Rodriguez-Lopez. Također valja napomenuti kako iza sebe ima sveukupno 31 studijski album te još niz pjesama na kojima je gostovao.
EP pod nazivom „Outsides“ je peti extended play Frusciantea. Sastoji se od tri pjesme te jednog bonus tracka za japansko tržište. Glazbeni žanr ovog EP-a je teško odrediti, no spada u neku kombinaciju eksperimentalnog rocka i elektronike. Smatram kako sam na ovom uratku ispitivao same granice apstraktne umjetnosti. Koristio sam koncepte harmonija jazza ranih 60-ih godina koje nemaju veze s klasičnim harmonijama rocka ili popa, izjavio je za jedan intervju. Kao štovatelj glazbe Chili Peppersa i Fruscianteovog stila, koji je zapravo i obilježio bend, moram priznati da sam ostao zatečen kada sam prvi put pustio „Outsides“. Pjesme totalno izvan svih okvira popularne glazbe, popunjene solažama na gitari i elektroničkim sekvencama koje toliko masakriraju same stvari da više ne znaš kada je jedna završila, a druga počela.
Prva pjesma „Same“ traje preko 10 minuta te se kroz skoro cijelu pjesmu vrti jedno te ista kratka sekvenca na bubnjevima te solo na gitari koji zvuči kao da je odsviran pod utjecajem težih droga. Nakon tih desetak minuta, za vrijeme kojih sam skoro utonuo u neki kozmički trans, slijedi pjesma „Breathiac“ koja je toliko aritmična i podijeljena u dvadesetak različitih dijelova da nisam bio siguran što se upravo dogodilo kada je završila. Poslije toga je na redu pjesma „Shelf“ koja mi je čak i sjela na prvu. Vrlo jednostavna, ugodna i opuštajuća pjesma, pomalo spacey atmosfere ugodno me iznenadila, pogotovo nakon prethodne dvije. „Shelf“ je također jedina stvar koja sadrži vokale koji, doduše, čine samo kratak dio pjesme. Zadnja stvar zove se „Sol“ te me nakon prvog preslušavanja prvo asocirala kao da je soundtrack neke turobne igrice poput Dear Esther. Također dosta aritmična poput „Breathiaca“, ali ipak nijansu bolja, no svejedno ni do koljena prethodnoj „Shelf“.
Za kraj, moram priznati da me pomalo razočarao ovaj uradak jer sam imao puno veća očekivanja od Frusciantea. Shvaćam da je to njegov, nazovimo to tako, umjetnički izračaj ipak, mislim da je mogao puno više pružiti publici. Stvar „Shelf“ možda najviše izvlači ovaj EP, ali ipak ne dovoljno da ga mogu toplo preporučiti. Ne znam, možda jednostavno nisam dovoljno širokouman ili pak ne shvaćam bit apstraktne umjetnosti, no „Outsides“ mi nekako nije u potpunosti sjeo, čak ni iz trećeg preslušavanja. Tko je voljan neka presluša ovaj EP i da mu šansu, ali po mogućnosti ne pod utjecajem nekakvih stimulirajućih supstanca kako ne bi upali u loš trip.
Domagoj Justament
