Review
Rock institucija Foo Fighters na čelu s multiinstrumentalistom Daveom Grohlom djeluje već punih dvadeset i šest godina. Sami počeci projekta sežu i dublje u prošlost, točnije u 1992. godinu, kada je Grohl potpuno sam snimio sve instrumente i vokale za demo verziju bezimenog prvijenca koji će svjetlo dana ugledati 1995. godine u suradnji s producentom Barrettom Jonesom. Spomenute rane demo snimke čuo je i Kurt Cobain te je Grohl od svog tadašnjeg kolege i frontmana odobrenje dobio u obliku poljupca u čelo. Do 1995. godine jedini član Foo Fightersa bio je Dave Grohl. Kasnije mu se pridružuju William Goldsmith na bubnjevima i gitarist Pat Smear - Cobainovo pojačanje na ritam gitari tijekom Nirvaninih kasnijih turneja te aktualni basist Nate Mendel. Smear i Goldsmith bend napuštaju dvije godine kasnije te na njihovo mjesto dolaze Franz Stahl (gitarist Screama) i odlični bubnjar Taylor Hawkins. Nakon Stahlova odlaska 1999. pa sve do danas, Foo Fightersi djeluju u sastavu: frontman Dave Grohl, Chris Shiflett i Pat Smear (koji se u sastav vratio 2010. godine) na gitarama, Nate Mendel na basu i Taylor Hawkins na bubnjevima.
Foo Fightersi su nakon pozitivnih kritika na debi iz 1995. nanizali studijske uspješnice „The Colour and the Shape“ (1997.) koji sadrži hitove „Monkey Wrench“, „Everlong“ i „My Hero“; „There Is Nothing Left to Lose“ (1999.) koji im je donio i prve „Grammy“ nagrade i „One by One“ (2002.) – također nagrađen s dva Grammyja i to za najbolji rock album i najbolju hard rock izvedbu (za pjesmu „All My Life“). Do danas, Foo Fightersi su skupili lijepu kolekciju od dvanaest zlatnih gramofona, a Dave Grohl se 2012. osvrnuo na osvajanje spomenute prve nagrade za najbolji rock album i rekao kako je bio izrazito ponosan jer su te godine vjerojatno bili jedini bend nagrađen Grammyjem za album snimljen u podrumu, u improviziranom studiju kojega su članovi benda samostalno izradili.
Dugoočekivani deseti po redu studijski uradak Foo Fightersa trebao je biti dostupan ljetos te obilježiti četvrtinu stoljeća od izlaska prvijenca, no već previše puta spominjana situacija u svijetu pomrsila je planove i dečkima iz benda i njihovim obožavateljima pa je „Medicine At Midnight“ svjetlo dana ugledao danas, 5.veljače 2021. Album otvara „Making a Fire“ čiji izvrsni bubnjevi Taylora Hawkinsa popraćeni Mendelovom zanimljivom bas dionicom slušatelja odmah tjeraju na ljuljanje u ritmu. Sve u svemu, cijeli arnažman skrojen je da potiče na ples uz pljeskanje i ambijentalne ženske prateće vokale koji ponavljaju jednostavne slogove „na na na“, publici lako izvedive na budućim nastupima uživo. Spomenute prateće vokale snimila je Grohlova kći Violet te se po prvi puta našla na studijskoj snimci Foo Fightersa. Slijedi „Shame Shame“, najavni singl albuma koji pomalo podsjeća na rad grupe Queens Of The Stone Age kojima je Grohl svirao bubnjeve na dva albuma. „Cloudspotter“ zvuči kao plesnjak u rock interpretaciji u stilu Foo Fightersa s Grohlovim grubim vokalima na krajevima refrena i žešćim ritmom. Singl „Waiting on a War“ stilski podsjeća na raniji rad benda, a na pisanje ove balade Grohla je potaknula mlađa kći kada ga je upitala hoće li doći do rata. U suštini je to antiratna pjesma koja završnim stihovima zaključuje da život jest i mora biti više od konstantnog iščekivanja sukoba ili bilo kakvih nemira. Naslovna „Medicine At Midnight“ strofama slušatelju stvara ugođaj sličan onome u Bowiejevoj „Criminal World“ te se u njoj očituju riječi Davea Grohla da su dečki htjeli napraviti album po uzoru na „Let's Dance“ Davida Bowieja od čijeg utjecaja nimalo ne bježe. Slijedi novogodišnji singl „No Son of Mine“ čiji glavni riff zvuči kao radiofonični hibrid Motörheadovog hita „Ace Of Spades“ i Rammsteinovog „Du Hast“ isprepleten zanimljivim solo dionicama na gitari i, naravno, Hawkinsovim izvrsnim bubnjanjem. Naredna pjesma „Holding Poison“ na trenutke koristi slične aranžmanske tehnike kakve smo čuli na „Dear Rosemary“ s albuma „Wasting Light“ iz 2011. ponajviše zbog tijeka dinamike instrumentala i spoja Grohlovih i Hawkinsovih vokala. Slijedi nježna i uhu ugodna „Chasing Birds“ s izvrsnim tekstom, divnim dionicama na gitari te, ponovo, osjetnim Bowiejevim utjecajem. Album u stilu krešendom zatvara „Love Dies Young“, nešto žešća od svoje prethodnice, ali također radiofonična.
Ovaj je album lani bio proglašen jednim od najiščekivanijih te su nakon „Concrete And Gold“ i četiri godine čekanja na novi materijal obožavatelji definitivno bili nestrpljivi. Iako su Foo Fightersi napravili album čije se pjesme bez problema mogu vrtiti i na najkomercijalnijim radio postajama, možemo reći da nisu podbacili. Ostali su vjerni sebi i svom zvuku te ne skrivajući utjecaj izvođača poput Davida Bowieja, Motörheada, Queena, Queens Of The Stone Agea i The Clash stvorili nešto svoje, nešto novo. Dobar dio materijala s „Medicine At Midnight“ uklopit će se u setliste Foo Fightersa za buduće izvedbe uživo čiju smo kvalitetu imali prilike iskusiti dvodnevnim spektaklom u pulskoj Areni 2019. godine za koji su karte planule u svega nekoliko minuta. Nadamo se da ćemo svu silinu i emociju izvedbe čuti što prije na nekom koncertu.
Juraj Dukić Hrvoić
/
« Concrete and Gold 
