A Tribute to Led Zeppelin

Review

Siguran sam da će mnogi glazbeni puritanci ili vjerni fanovi pročitavši naslov ove posvete jednom od najvećih bendova svih vremena, značajno podignuti lijeve ili desne obrve i sa gnušanjem kazati: „Tko se usuđuje dirnuti u svetinju“?

A ne samo da nije profanirala tu svetinju, Beth Hart joj je po mom skromnom mišljenju bez iti malo straha, dapače s napumpanom hrabrošću dala njihom opusu dodatnu dimenziju, onu svojsvetnu ženskoj duši i osjećajima, dok je istovremeno otresvši prašinu na svjetlo dana širokoj publici nanovo iznjela jednu od najznačajnijih kajdanki suvremene glazbene.

Ni prva, niti posljednja posveta Pageu, Plantu, Bonhamu i John Paul Jonesu – ova, osim Bethinog jedinstvenog, strastvenog i moćnog vokala sadržava i kvalitetnu instrumentalnu komponentu za koju su zaduženi sljedeći glazbenici: producent Rob Cavallo (Green Day, Linkin Park) na gitari; Tim Pierce na gitari (Bon Jovi, Bruce Springsteen, Tina Turner); Chris Chaney na basu (Rob Zombie, Jane's Addiction, Slash); Jamie Muhoberac na klavijaturama (Bob Dylan, Iggy Pop, Rolling Stones); Dorian Crozier na bubnjevima (Celine Dion, Joe Cocker); Matt Laug (Alanis Morissette, Alice Cooper) dok je za orkestralne aranžmane zadužen David Cambell (Muse, Aerosmith, Beyonce).

Beth i probrano društvo pametno se nisu previše odmakli od originalnih verzija. Odlično aranžirana orkestracija (naročito eksponirana u „Stairway to Heaven“ i „The Rain Song“) dodatno je ispolirala povijesni sjaj njihovih pjesama, te je nadogradila integritet odabranih pjesama, čije, svima dobro poznate bezvremenske vibracije dandanas podižu ugodnu jezu niz kičmeni stup. Ako bi se baš cjepidlačilo, određene primjedbe idu prema skraćivanju pojedinih pjesama („Baby I'm Gonna Leave You“).

Je li inspiracija za ovaj album bila bravurozna izvedba „Stairway to Heaven“ u Kennedy Centru u izvedbi Ann i Nancy Wilson iz benda Heart sa Jasonom Bonhamom na bubnjevima uz prisustvo supružnika Obama, kao i ¾ članova Led Zeppelina i nije bitno. Bitne su bile pozitivne reakcije naročito Jimmy Pagea čiji se osmjeh nije gubio s lica , kao i uvijek namrgođenog Roberta Planta koji im je dodjelivao nevidljive aklamacije za vrijeme cijele izvedbe.

Dakle, sasvim je očekivano i normalno da jedno od centralnih mjesta na albumu upravo preuzima to stepenište prema tom zaista glazbenom raju. Bethin monumentalni glas prepun iskrenih osjećaja, bez lažne patetike hrabro se upustio u ovu zahtjevnu vokalnu avanturu koju je očito položila s odličnim uspjehom.

Još jedno od centralnih mjesta pripada vanserijskoj psihodelijskoj avanturi pod nazivom „Kashmir“. Iskreno, ovo je Bethina najbolja i najzahtjevnija izvedba u kojoj se na momente sasvim frapantno približila jedinstvenim Plantovim glasovnim mogućnostima.

Svima je poznato da se jedan od najboljih riffova rock glazbe može pronaći u žestici pod imenom „Whole Lotta Love“. Sprega gitarskog riffa pomješana sa orkestracijom kao da je dobila na dodatnoj snazi uz Bethinu baš „mušku“ interpretaciju kako i priliči ovom crnom biseru.

Pokušaj drugačijeg oblikovanja „Black Dog“ predstavljao mi samoranjavanje (što je uspjelo Plantu na koncertu u Puli kojom prilikom je naprosto unakazio ovu pjesmu), stoga je jedina prihvatljiva opcija bilo odsvirati i otpjevati žestoko kako original i nalaže.
Isti pristup vrijedi i za „Good Times, Bad Times“, bez ikakve distrakcije od originala osim poslovično dodane orkestracije. Bethin vokal neću ni spominjati, on se podrazumijeva od korica do korica.

Cijeli bend očito je uživao u izvedbi funkoidne „The Crunge“ (inače sa albuma „Houses of the Holy“) koja kao da je izašla iz Princeove radionice.

Ocjenjivati sadržaj potpuno je promašena tema, dočim ocjenu za vokalne interpretacije teško je brojčano iskazati, što vrijedi i za instrumentalnu potporu ovom sasvim ugodnom i dobrom projektu.

Đorđe Škarica