Review
Ovaj je album važan iz nekoliko razloga: podsjeća na neke od najvažnijih značajki jazza kao što su prpošnost, virtuoznost, međuigre i zajedništvo, potom donosi izvrsnost bebopa, stila koji je izvršio najsnažniji utjecaj u povijesti te glazbe, osim toga podsjeća na neke od velikana te glazbe te, konačno, objavljuje povratak na scenu sjajnog glazbenika koji je više od dvadeset i pet godina bio daleko od ušiju glazbene javnosti, alt saksofonista Christophera Hollydaya. Budući da je odrastao u glazbeničkoj obitelji Hollyday je saksofon počeo svirati kao devetogodišnjak, a od malena je uz svog oca slušao bebop. Njegova je karijera krenula strelovitim usponom, bio je najmlađi glazbenik koji je ikad zasvirao u Village Vanguardu, proglašavan je iznimnim talentom u naraštaju u kojem je stasao, uz Roya Hargrovea i Wyntona Marsalisa. Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih kao vođa sastava snimio je četiri albuma na snimanjima kojih su mu se kao prateći glazbenici pridruživali slavni jazzisti: Wallace Rooney, Cedar Walton, Billy Higgins, Larry Goldings, Kenny Werner, Brad Mehldau i drugi. No, tada se odlučio povući i posvetiti edukativnom radu. Nakon više od četvrt stoljeća na scenu se, na velika vrata, vratio albumom znakovita naziva - “Telepathy”. Na početku teksta spomenute kvalitete ostvario je u karakterističnoj bebop postavi uz sjajne suradnike: trubača Gilberta Castellanosa, pijanista Joshuu Whitea, kontrabasista Roba Thorsena i bubnjara Tylera Kreutela. Njihov cilj nije donijeti na scenu nešto novo već bebop predstaviti na svjež, razigran i uvjerljiv način. Zato, iako je Hollyday poznat i kao skladatelj, izvode isključivo standarde, među ostalima skladbe svojih idola: “Hallucinations” Budda Powella, “Segment” Charliea Parkera i “One of a Another Kind” Freddiea Hubbarda. Uvjerljivi su svakako, a niti poleta im ne nedostaje.
Davor Hrvoj
