Review
Interpol je stari, dobro nam poznati indie band i nema ga potrebe posebno predstavljati. Veći problem jest predstaviti frontmena tog benda: Paula Banksa ili Juliena Plentija, koji mijena imena prema nahođenju i raspoloženju, a pod tim imenima/pseudonimima objavio je i nekoliko vrlo kvalitetnih i uspješnih solo albuma. Glazbeno, opsjednut je tamnom sjenom Iana Curtisa i Joy Divisiona na čijem neizbrisivom tragu su i nastali albumi Interpola, čak i četiri desetljeća nakon prestanka djelovanja ove kultne grupe. Do sada su objavili sedam studijskih albuma.
Imali smo prilike slušati ih uživo na INmusicu 2018. godine, kad su nam svirali repertoar s onoga svojega ponajboljega debi albuma „Turn On the Bright Lights“ iz 2002., kojemu su pridodali još nekoliko kasnijih bisera poput „Slow Hands“ ili „Rest My Chemistry“. Ali očekivano, nastup im je omela ona INmusicovska redovita kiša, za nas očekivana ali je možda ipak zbunila bend pa su, čini se, ponešto i skratili nastup te u očima publike nekako ga ipak ostavili nedorečenim.
Otada je proteklo ponešto koncertno gledano sušnih godina tijekom kojih su se bendovi uglavnom zavukli u studije i pod utjecajem medijske sveopće apokalipse marljivo stvarali nadajući se nekim boljim vremenima. Tako je i Interpol snimio i ovaj svoj studijski album, sedmi po redu, pod naslovom “The Other Side of Make-Believe“. Shodno navedenom i to je jedan u nizu albuma nastalih tijekom Covid- pandemije te je sniman onako na primjerenoj distanci: Paul Banks je bio u Edinburghu, Daniel Kessler u Španjolskoj, a Sam Fogarino u Atheni (Georgia, SAD) te su komunicirali i razmjenjivali ideje putem e-maila. Da se nešto novo u Interpolovoj kuhinji sprema, dao nam je naslutiti singl „Toni“, objavljen početkom travnja ove godine, kao i još nekoliko koji su uslijedili tijekom iduća dva mjeseca. Tko je pratio spot, mogao je vidjeti Paula Banksa kako se vozi u policijskom automobilu u režiji Vana Alperta, redatelja manje-više zapaženih filmova „Skategoat“, „God Bless America“, „Bolt Driver“ i „Grace Gaustad BLKBX“.
Sve pjesme na albumu napisali su Paul Banks, Daniel Kessler (gitarist) i Sam Fogarino (bubnjar). Naime, otkako ih je 2010. napustio Carlos Dengler, vrhunski basist, Paul Banks uz gitaru i pjevanje, svira i bas, što se ipak nekako osjeća, jer više nema onih zanimljivih melodijskih dionica, već se svira ono što bismo popularno rekli „ravnjaka“. Na albumu se nalazi 11, uglavnom ujednačenih pjesama, sjetnog karaktera među kojima se pozitivom ipak nekako ističu „Passenger“ (zbog zanimljivih ritmičkih dionica) i već spomenuti singl „Toni“ sa zanimljivom bas dionicom. No, može se ovdje pronaći još nekoliko pjesama koje imaju potencijala, poput primjerice „Fables“, „Mr. Credit“ ili „Big Shot City“ pa i završne „Go City (Palermo)“, koje nas podsjećaju na njihove ranije i, ruku na srce, kvalitetnije uradke. Najnezanimljiviji momenti albuma su vjerojatno „Into the Night“ ili „Greenwich“.
No, Interpol je i dalje aktivan i to je dobro. Još samo neka se pokrene Julian Plenti iliti Paul Banks u nekim solo projektima, u kojima je bio uistinu nenadmašan, pa će uslijediti čudo. A do tada treba strpljivo slušati ipak njihovu biranu diskografiju ili jednostavno uživati u prosjeku. Jer, kao što je netko rekao, krasna je sredina - jer su joj početak i kraj podjednako daleki. A to je, čini se, ipak bit svega.
Ivan Dukić
« Marauder 
