Spin

Review

Uz brojne promjene imena, kroz relativno dug period postojanja, In-The-Go je svoj imidž redefinirao nekoliko puta. Orginalno izdaju pod imenom Frakcija, kako bi u novom periodu rebrandiranja vlastitog imdiža krenuli sa Indigo, pod kojim izdaju album na hrvatskom nazivom U ovom trenutku. Uz, optimistično gledajući, plah odjek albuma na domaćoj sceni, kroz soft-rock/indie ritmove dečki su ipak pokazali određenu kvalitetu zvuka te sklonost prema  internacionalnoj sceni. Tako ubrzo dolazi još jedna promjena imena, ovaj put kako bi ugodila stranoj publici te Indigo postaje In- The-Go. Dolazimo time do njihovog drugog albuma na engleskome jeziku pod nazivom Spin. Ovdje se diče činjenicom da je izašao putem Unable Records, izdavačke kuće iz New Jerseya. Sniman diljem Amerike, te djelomično u Splitu, donosi dojam određene ozbiljnosti te napretka benda koji je na sceni dobar dio posljednjeg desetljeća. Od prije noseći reputaciju support benda brojnim imenima, poput The Artic Monkeys i The Bambi Molesters, preostaje nam analizirati gdje novim albumom pronalaze svoje mjesto u glazbenome svijetu, a još važnije, imaju li nakon svih ovih godina sposobnost iznenaditi nečim sasvim orginalnim i kvalitetnim.

Uvod u album dolazi uz Spin, fino aranžiranu alternative/soft rock stvar koja uz svoj solidan početak odmah zazire u problematiku albuma. Uz odličan hook i pohvalnu eksploziju ritma na referenu, vokalno ostavlja jaz nedorečenosti pa čak i stagnacije u svojim djelovima, što dovodi do dojma (emocionalne) ispraznosti same pjesme. U stopu je slijedi kud i kamo robusnija Hole, koja basom vođenom melodijom diže cjelokupni dojam albuma. Vokalno zadovoljavajuća, uz odličan flow teksta te općenitu singeriju između pjevača i pozadine, koja se alternira između baladičnog refrena i dugih lirskih djelova, uspijeva u onome što Spin nije; stvoriti ritmičnu atmosferu koju valja dalje pratiti. Lay još jednom igra na adute benda. Uz odličan aranžman, u koji se još ubacuje zvuk klavira, naglašavaju sklonost prema melodramatičnom u tekstualnom dijelu. Kao osvježenje albuma nalazimo Bones, aranžirana je u lakšoj, zanosnoj kombinaciji syntha i gitare, a vokalno dotjerana do stanja apsolutne ispoliranosti. Rhino u stopu slijedi sa sličnom premisom, no ideja brzo pada u vodu, a  polako podliježe moru prosjeka ovog benda uz pjesme kojima nedostaje dubine te opipljive supstance. Činjenicu da dobar instrumentalni aražman nije dovoljan uvjet za bilo koji standard kvalitete pokazuje nam apsolutno monotoni The Board Room, čime dolazimo do kraja samog albuma. AllThroughEast (Altruist Remix) ga zaokružuje synth ritmovima i melodičnim sekcijama na gitari, uz solidnu vokalnu izvedbu koja se dobro integrira s kvalitetnijom sekcijom albuma.

Unatoč minornim odstupanjima, bend ostaje čvrsto usidren u vodama alternative/indie rocka, u kojem su se kretali još tijekom nastanka. Uživajući u boravku unutar vlastite komforne zone poznatog i istraženog, a nedostatkom eksperimentacije ili progresivnosti u glazbi, album ne donosi ništa orginalnog. Možemo reći kako, za razliku od prijašnjih ostvarenja, u ovome nalazimo odraz stvaralačke ozbiljnosti i zrelosti, no na tome priča staje. Album ne možemo nazvati lošim, daleko od toga, no ako uz stranu uzmemo odličan aražman pjesama, kvaliteta onoga snimljenog brzo jenjava u granice prosjeka. Tako In-The-Go i dalje publici nije isporučio ono što potražuju; orginalan i odvažan zvuk, lišen okova poznatog i komfornog te uzdignut iznad margine prosjeka.

Branimir Hrženjak