Review
Poznato je već da su određeni tipovi glazbe kao stvoreni za određena godišnja doba. Veselice nakrcane durovima prizivaju ljetne mjesece i slobodu pijenja po parkovima dok iz zvučnika trešti neki bogohulni thrash metal. S druge strane, u hladnijim predjelima godine, molovi potisnutih osjećaja isprepliću se sa teretom sivih oblaka topeći nadu u bolje sutra. Stoga ne čudi što upravo u ovo vrijeme najkraćih dana, svoj novi album izdaju kraljevi takvih osjećaja, grupa kojoj je melankolija postala zaštitni znak, švedska Katatonia.
Za određene bi grupe, njihovi poklonici dali sve samo da se vrate na neki prijašnji stil koji su svirali. U slučaju Katatonie, to bi bio povratak na rane dane kad je grupa njegovala mnogo ekstremniji oblik death/doom metala ne toliko različit od ranih Paradise Losta ili jednih My Dying Bridea, no grupa je, u međuvremenu, toliko napredovala i razvila svoj specifični tip zvuka i mješavine žanrova da je već svima jasno da povratka nema niti ga itko normalan traži. Kao jedna od rijetkih grupa sa diskografijom bez slabih točaka, niz se nastavlja i sa sretnim trinaestim albumom (ili dvanaestim ako ne brojite “Dethroned & Uncrowned”).
Dani ekstrema u glazbi Katatonie davno su iza nas, a ovaj album, kao i većina njih još od vremena “Tonight’s Decision”, kroči stazama atmosferičnog metala te rubno progresivnog rocka negdje na razmeđi Porcupine Treea, novog Opetha i gotičkih nota The Gatheringa. “Sky Void of Stars”, u tom kontekstu, ne donosi ništa revolucionarno u samome zvuku. Grupa ga naravno uštimava iz albuma u album, ponekad stavljajući naglasak na jedan element, a potom kasnije na nešto drugo, ali on uvijek ostaje nepogrešivo Katatonia. Na novome su albumu, nakon prethodnog suptilnijeg i atmosferičnijeg “City Burials”, opet gitare ponešto stavljene pod svjetla reflektora i zauzimaju više mjesta u pjesmama.
Ovim naglaskom na gitare album dobiva mnogo više na dinamičnosti, što čini pjesme poput energetične “Austerity” ili naglašeno melodične “Atrium” tako zahvalnim slušanjem. Naravno, najprepoznatljiviji dio zvuka su još uvijek vokali Jonasa Renksea koji i dalje zvuče kao da pod njihovim teretom ptice umiru pjevajući u šumama negdje i njihov je ton upravo ono što glazbu Katatonie čini vrlo prikladnom za ovaj dio godine. Ono što ih dodatno izdvaja i čini posebnima jest naravno već spomenuta melankolija koja je uvijek prevladavajuća, čak i u trenucima kada grupa ubrza kao na rockerskoj “Birds” ili apsolutno razvali kao na ponajboljoj pjesmi na albumu, moćnoj “Author”.
Ako smo propustili spomenuti, ovim se albumom nastavlja glazbeni put koji Katatonia njeguje već skoro dvadesetak godina. Taj je hod po tankoj granici između metala i rocka, grupa dovela do savršenstva i samim time niti nema veće potrebe za promjenama. Iako je grupa najavila kraj djelovanja 2018. godine, a zatim vrlo ubrzo to i povukla te evo već izdala i drugi album nakon te najave, čini se da ćemo se još neko vrijeme družiti s ovim vladarima sjete i sumornosti. Preporučujemo!
Boris Čičovački
/
