MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Live At The Royal Albert Hall

Bookmark

Data

Released 2008
Format Albumi
Vrsta Pop
Dodano Nedjelja, 09 Listopad 2011
Žanr Pop
Broj diskova 2
Edition date 2008
Država Njemačka
Etiketa Eagle Rock Entertainment / Menart
Tags

Review

 

Svatko od nas, glazbi sklonih ljudi plovi po prostranstvima i katkad bespućima glazbene povijesti i aktualnosti. Kakvi nam se dojmovi pritom kristaliziraju, pitanje je na koje je možda moguće odgovoriti nakon susreta s glazbenim ostvarenjima kao što je dvostruki album James Last Live At The Royal Albert Hall izdan u svibnju 2008. godine, dakle, netom prije Lastova 80-og rođendana koji će se obilježavati sljedeće godine.
 
Sama činjenica da imamo pred sobom glazbenika, skladatelja i dirigenta (rođenog pod pravim imenom Hans Last 17. travnja 1929 u Bremenu) koji je u svojoj zadivljujuće plodnoj karijeri izdao preko 190 albuma i to u razdoblju od 1963. godine sve do danas, unaprijed nas navodi na zaključak kako imamo posla s glazbenim suverenom. Mislim da nema dvojbi oko toga da je James Last glazbena institucija koja se svim objektivnim poteškoćama (nemimovnim u svakoj, osobito tako dugoj karijeri), znala uspješno othrvati, ući u povijest, i postati, rekla bih, utjelovljenje same povijesti.
 
Glazbena gozba koju ovaj put James Last nudi pokušava sintetizirati i na svoj specifični revijalni način re-interpretirati sve (na žalost, doslovno baš sve) ono što se već preko pola stoljeća može čuti u najraznorodnijim kontekstima i konstelacijama globalne glazbene svjetske produkcije. U tom smislu pozdravljam naprednu ideju “da se bude ukorak” s vremenom”. No, to uvijek ne jamči i dobre rezultate.
 
Krenimo redom. Prva kompaktna ploča koja nudi 13 brojeva započinje obradom Vangelisove skladbe Pulstar, nakon koje slijede The Way We Were, medley Chairman-Ja Ja der Chiantiwein-Singing ln The Rain, potpm obrada Eltonove Candle ln The Wind, medley sastava ABBA s pjesmama Gimme Gimme Gimme-SOS-Mamma Mia (s današnjeg stajališta bingo! op.a.), te ukusni latino-američki uklon s obradama skladbi La camisa negra, La tortura i Tequila (palac gore za limene puhače). Ovaj svojevrsni virtuozni zalet svoju će prvu okrepu doživjeti u pjesmi Hero u dosta solidnoj ženskoj interpretaciji. Budući da je Freddie Mercury davno, ne bez lagane gorčine zaključio kako “…show must go on…”, tako moramo i mi. lza smiraja u pjesmi Hero, zaskočit će nas pjesma Vertigo. Da, da ona koja možda i samom U2 interpretativno izmiče, jer je riječ po mome sudu o “anti-pjesmi” koja je kao takva doista jedinstvena. U izvedbi Lastovih vokalista i bezbrojnih instrumentalista Vertigo je, baš kao i Wake Me Up When September Ends od Green Day-a (koji nas čeka na drugoj kompaktnoj ploči), dobila svoj metronomski precizan tempo i kontroliranu interpretaciju što istodobno zvuči i pomalo šaljivo i dirljivo. Pogotovu što već pred kraj prve kompaktne ploče naslućujemo da je auditorij Royal Albert Halla za vrijeme snimanja ovog koncerta bio ispunjem uglavnom vremešnijom publikom (usudila bih se reći od 60 nadalje, čime opravdavam misao koja me sve više obuzima, a koja kaže da će ovaj Lastov uradak naći svoje sigurno mjesto na zabavama u umirovljeničkim domovima i sličnim prigodama...). Tako je publika - čija se želja za sudjelovanjem u tom virtuoznom elektronoziranim glazbenom tornadu prepoznala u pljeskanju, a katkada pripjevima tipa Tequila! - značajnim dijelom obilježila ozračje ovog glazbenog izdanja. No, zaključimo finale prve kompaktne ploče: ondje su Priče iz bečke šume koje zvuče zaista autentično. Uostalom, Straussi, i otac i sin su već odavno majstorski svladani u revijalnoj maniri, te im takvo ruho čak i pristaje. Slijede još skladbe Greensleeves i nešto iz Lastove „domaće kuhinje“ Aber Dich Gibt’s Nur Einmal Für Mich.
 
Kompaktna ploča br.2: novi početak, novi polet za Lasta i njegove virtuoze i to u ritmu medleya sačinjenog od skladbi: Love ls ln The Air, Perhaps (palac gore!) i Ave Maria No Morro, koja možda ipak nije trebala doživjeti revijalnu akceleracju. Možda. Premda se potajno divim briljantnim gudačima čija arpeggia i bravure smjeraju ka samom nebu…
 
A kad smo već u tom celestijalnom krajoliku, savršeno se uklapa himnička pjesma primjerene vokalne interpretacije We Go On. Slijede Prolog, potom glasovita skladba Over the Rainbow čijem je jazz ugođaju pridonijela dionica trube koja je supstitut vokalne dionice (palac gore!). Lastovci su na „svom terenu“ i kada sviraju skladbu Se A Cabo, a dobro je pogođen ugođaj Sealove pjesme Love’s Divine kojoj vrlo dobro pristaje pojačana klasična orkestracija. No, na zemlju će nas brzo spustiti sljedeća, nedvojbeno antologijska pjesma Petule Clark iz 1964. godine: Downtown. Čujemo je zvukovno obogaćenu pljeskanjem publike (što nije sasvim lako zbog nametnog tempa) i efektima stvarne ulične prometne buke. Ali, kada se prisjetim izvedbe Petule Clark koja je u svom umjerenom tempu komunicirala drugačije emocije i poruke, ova obrada nikako ne može proći.
 
Nakon Wake Me Up When September Ends američkog pseudo-punk rock sastava Green Day koju začudo uspijevam prepoznati kao uspjeli makeover, možda će i neki drugi slušatelj poput moje malenkosti biti nespreman za skladbu Reel Express irske folk provenijencije. Na žalost, orkestar Jamesa Lasta nije onaj isti za koji sklada Ronan Hardiman, autor svjestski poznatog ostvarenja Lord ot the Dance.
 
Vrtuljak se vrti i dalje (pitam se jesmo li to prispjeli u lunapark?) s country “hard core“ skladbom Orange Blossom Special, te bjesomučnim Hip Hop Polka medleyem koji predstavlja Fett Polku, Herz Schmerz Polku i Sportpalast Polku. Premali predah prije ovog medleya mogli smo čuti u pjesmi Free čiji široki vokalni luk ležerno i uspješno prati skupina pjevača koji su nastupili na ovome koncertu.
 
I napokon, posljednja skladba Games That Lovers Play vraća me omiljenom filmu Stanleya Cubricka Eyes Wide Shut, prizor bala u otmjenom njujorškom stambenom “zdanju“ Zieglerovih… Savršen, pomalo lijeni, otmjeni zvuk revijalnog orkestra, diskretno smješten negdje u pozadini. Upravo pomoću njega i zamišljam život kakav je bio negdje prije više pod pedeset, a vjerojatno i više godina.
 
Svjesna svojih vremeplovnih sklonosti, priznajem da u pogledu autentičnosti previše očekujem od projekta poput ovog Lastovog u izdanju Eagle Rock Entertainment-a. Možda bi kritičniji pristup u odabiru i slijedu skladbi popravio opći dojam. Uz dužno poštovanje gospodinu Lastu koji je pokazao da, iako možda nosi zbroj godina U2-ova Bona i Green Day-ova Billiea Joea Armstronga, pozorno prati suvremenu glazbenu scenu, prepoznaje njihove pjesme, te ih doduše u odveć „uštirkanom“ outfit-u nudi znatno, ali znatno starijem slušateljstvu.
Međutim...
 
Slušajući ovih 26 skladbi s koncerta održanog 2007.godine u londonskom Royal Albert Hallu, ozbiljno sam počela razmisljati o ljudskome životu u poznijoj dobi. Bit će da ima nešto u ljudskoj prirodi što se godinama usprkos, ne predaje, nešto što je poletno i zaigrano, a što sam prepoznala u Lastovoj opsesiji skladbama iznimno brzog tempa. Kao da je zaboravio na raskoš i melankoličnu ljepotu koju nam je svojedobno podario, primjerice u skladbama kakva je bila Biscaya, zapravo sve skladbe s istoimenog albuma iz 1982. godine. 
 
Već preko tri desetljeća James Last ima dostojanstveno mjesto u mojem glazbenom sjećanju, a glazbom se, što amaterski, što profesionalno, bavim barem isto toliko godina. Doživjela sam ga kao čarobnjaka čija me transcendentna glazba odvodi u neke predivne krajolike, potiče meditaciju o čistoj ljepoti koja i nije tako bezazlena… Možete li onda zamisliti moju osupnutost pri susretu s ovakvim Jamesom Lastom?
 
Gorjana Ivoković
Hits 883

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42