Review
Kad jedan član benda napiše biografiju benda, čovjek pomisli da bolje ne može. Pa tko bi mogao više znati o samome bendu? Profesionalni biografi dosta često podilaze senzacionalizmu i vlastitim interpretacijama događaja, član benda bi morao znati bolje, ipak je on u svemu tome sudjelovao i valjda zna na što su točno mislili kad su nešto radili.
Nažalost, to nije slučaj s biografijom Raya Manzareka, Light My Fire: Moj život s grupom The Doors. Radi se o najlošijem izdanju biblioteke Pop Up u odnosu na koje prednjači i perolaka biografija Adele izašla prije nekoliko mjeseci.
Ovo nije biografija Doorsa, ovo je bildungsroman o Rayu Manzareku ponekad popraćen Doorsima, ponajviše Jimom Morrisonom, no ne u glazbenom smislu. Ubačeni su tu stihovi pjesama, pojašnjeno je nastajanje nekih albuma (koga zavaravam, pojašnjena je samo Light My Fire), no sve je to kulisa za beskonačan ep (330 stranica sitnog teksta) o životu Raya Manzareka. Igre u djetinjstvu, prvo nahvatavanje u autu, prvi seks, odnos sa ženom - sve je to Manzarek detaljno opisao prije nego je došao do Jima Morrisona, gotovo u potpunosti ignorirajući ostale članove.
Morrisona njegov najbolji prijatelj i suosnivač Doorsa opisuje jednodimenzionalno i plošno – kao umjetnika koji je bio lijep. Morrisonovu ljepotu i zavodljivost Manzarek opisuje toliko detaljno – od strukture dijela, penisa koji se njiše u kožnom odijelu do oralnog seksa koji mu je pružila Warholova Nico da se čovjek stvarno zapita u kojem trenutku će doći do scene u kojoj oznojeni Manzarek pod utjecajem pejotla konačno priznaje Morrisonu svoje osjećaje. Ipak, Manzarek će se oženiti, a Morrison uništiti pod utjecajem alkohola. Upravo taj ključan dio – Morrisonovu propast, Manzarek gura u zadnjih 30-40 stranica knjige dajući naznake što se zapravo događalo i što je Morrisona točno mučilo, no te naznake maskira u komičnu priču o Jimbu, ličnosti u koju se pretvarao Jim pod utjecajem alkohola.
Ipak, ima i nešto svijetlih trenutaka – prvenstveno obračun s Oliverom Stoneom zbog nezadovoljstva filmom i prikaz Andyja Warhola kao uvrijeđene frajle koja nikad neće smjeti gledati dok oralno zadovoljavaju Morrisona. Ipak, cijelu biografiju upropaštava nevještih spisateljskih zahvata i svako malo se dogodi patetični trenutak kakav se inače viđa u obiteljskim filmovima nedjeljom popodne. Dobar čovjek Manzarek tu uvijek odigra najbolju ulogu. Nažalost – najbitniju ulogu – prikaz The Doorsa odradio je katastrofalno. Jednostavnije i učinkovitije bi bilo da je jednostavno iznajmio profesionalnog biografa, ispričao mu što ima za reći i pustio da ovaj napravi svoje. I takav proizvod s trake igrao bi bolju ulogu od ovog što je napisao Ray Manzarek.
Ivan Glazer
