A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Zlatni dječak | 3:31 | ||||
2 | Privid | 3:39 | ||||
3 | Svijet je naš feat. Ivan Dečak | 3:10 | ||||
4 | Prašina | 4:54 | ||||
5 | Za Alberta | 5:25 | ||||
6 | Femme Fatale | 3:02 | ||||
7 | Dr. Acid | 4:09 | ||||
8 | Somebody To Love | 5:24 | ||||
9 | Far Out! | 3:58 |
Usprkos solidnom, obećavajućem repertoaru prvog im, već dvije i pol godine starog albuma "Poligraf", činilo se kao da riječki Moskovljani nisu uspjeli iskoristiti taj kreativni zalet i potencijal. S(p)retni spoj finog ženskog vokala i bučnih gitara prošao je taj poligraf iz naslova i na križanjima melodioznosti popa i sviračke estetike rocka obećao vrlo zanimljivu novu riječku i hrvatsku rock-priču koja se, nakon tišeg razdoblja, sad napokon nastavila novim albumom. Najavljen singlovima "Prašina", "Dr. Acid" i "Svijet je naš" kao ozbiljnijia i odlučnija misija, "LoveSexDistortion" se bez mnogo halabuke nametnuo kao zbirka pjesama itekako vrijedna slušanja.
Već je lanjski singl "Prašina" naznačio da Vladimir Tomić kao autorska figura, Tamara Dorčić kao glas benda te ostatak društva nemaju namjeru zastajati u mjestu, svojim gotovo ambijentalnim ruhom, ali i pumpajućom ritam-sekcijom, nabacivši mig prema naglašenije psihodeličnom dijelu rock-kolorita. Moskva, srećom, kao bend ima goriva za takvo putovanje, što pokazuje album relativno širokog stilskog zamaha. Pritom čak nemam osjećaj kako se sve vrti oko singla "Svijet je naš", otpjevanog s trenutno posebno popularnim "voicerom" Ivanom Dečakom iz bratske im Vatre. Pjesma svakako ima jak hit-potencijal i svoj marketinški dio posla odrađuje sasvim dobro, no njezina podebljana a suzdržana gitara, čvrsta ritam-sekcija i vrlo uspjela Tamarina i Dečakova vokalna međuigra imaju i vrlo uvjerljiv, čak snažniji uvod u otvarajućoj "Zlatni dječak", koja je Tomiću priskrbila i usporedbe s Jackom Whiteom, te u srodnoj joj, eksplozivnoj "Privid".
No, kako album odmiče i prilično brzo dođe kraju, slušatelj dobiva dojam kako bend možda i nije imao posve jasan i uvjerljiv koncept. Oko sredine albuma, stvari idu mekšom stazom, ali teško je reći da su "Prašina" i "Za Alberta" loše pjesme. Naprotiv, ova nježnija, gotovo snolika dionica puta kroz "ljubav, seks i distorziju" posve se ravnopravno drži u odnosu na nabrijaniji start. Obrade The Velvet Underground ("Femme Fatale") i Jefferson Airplane ("Somebody to Love", koju su originalno snimili folk-rokeri The Great Society) su odrađene korektno, poveznice su im jasne, čak usklađene s likovnom opremom albuma, ali bar osobno bih bio sretniji da su završile kao kakvi bonusi ili B-strane singlova nego kao okosnica druge polovice CD-a. Tu, dakle, leži temeljni problem(čić) "LoveSexDistortion" – album se čini kao najnoviji katalog kojim su Tomić i ekipa željeli pokazati što i koliko znaju i mogu, odradivši ga kao možda odskočnu dasku za kakav konkretniji, osobeniji rad. No, to je tek dojam, a istina može počivati i negdje na pola puta, jer se – važno je spomenuti – Tamara isprofilirala kao vrsna pjevačica sposobna iznijeti pjesmu kad tekst ili glazba malo kaskaju ("Dr. Acid"), a i muskulativna svirka pokazuje zavidne potencijale i manire.
Dakle, uzevši sve u obzir, Moskovljani su napravili korak naprijed u odnosu na već solidan prvijenac; kraća, vinilna minutaža "LoveSexDistortion" u relaciji sa zastupljenim obradama i završnim psihodeličnim instrumentalom ("Far Out!") čini se manjkavošću, ali pažljivijim slušanjima može se obilnije uživati u njezinim blistavim trenutcima – mali je to album sa sjajnim pjesmama, s balansiranom rokerskom energijom, snolikom psihodelijom naftalinskih mirisa i vrlo uvjerljivim ženskim vokalom. Dakle, dovoljno da nam nabace nova obećanja, a da pritom ne ispucaju sve adute. Vjerujem da ih ova Moskva itekako ima.
Toni Matošin
« Poligraf | Moskva Albumi Kronologija | Elektrik instinkt » |