Review
Kanadsko američka umjetnica, kantautorica, pjevačica, glumica. Izgubila sam vezu s njom početkom milenija. Do onda je bila bitan dio mog glazbenog odabira koji mi je sa albumom „Jagged Little Pill“ sjeo kao budali šamar, tadašnjoj buntovnoj petnaestogodišnjakinji. Moram priznati da mi je to jedan od definitivno dražih albuma koje sam posjedovala. Jer što može bolje opisati tadašnji moždani kaos nego jedan „Ironic“ ili "You Oughta Know", ma sve su bile savršene. Takva je Alanis ostala u mom sjećanju i nekako se s godinama začahurila u mojim sjećanjima i svaki put kada bih čula neku stvar iz tog vremena imala sam osjećaj da me netko katapultirao u prošlost.
Od jednom na moj stol dolazi „The Storm Before the Calm“ i na prvo otvaranje albuma pomislim: dobro što je ovo, gdje je nestala moja Alanis, što je ovo? Stavila sam sa strane, nisam mogla dalje, imala sam osjećaj da sam zatočena u spa centru iz kojeg nema izlaska. Ali onaj crv u mojoj glavi se svako malo vratio i pustio neku stvar. I opet čuđenje, zašto ova stvar "Safety—Empath in Paradise" traje 11 i više minuta, ali eto slušam ju opet. Ima i dužih. Teško je zapravo navoditi stvari i secirati ih jer su ovako na prvu relativno slične, nema teksta, samo glazba, neka vilinsko šumska harmonija. Na prvo slušanje nekako sve zvuči jednako, no nije. Svaka melodija ima svoj osobni pečat, svoje uspone i padove i različitu instrumentalnu kombinaciju. U skladbama gotovo da nema ponavljanja, vodi vas svaka na svoje putovanje, dovoljno slično da sve bude cjelina a opet dovoljno različito da svaka ima svoju osobnost.
Kako sam osoba koja lako plane, teško nalazi mir i ima problema sa spavanjem, osjetljiva na najmanju buku i teško spavam normalno uz tinitus koji me maltretira, dala sam šansu ovim melodijama. Naravno nisam završila u poljima cvijeća u totalnom zenu, ali da smiruju, moram priznati da smiruju. Ova je glazba divan suputnik svakog napornog dana, kada se pokušavate ponovo pokupiti po podu nakon što su vas svi izbacili iz cipela. Vraća nekakav mir i spokoj natrag u dušu, koliko je to moguće naravno.
Budući da sam preskočila dobrih 20 godina u Morrisette karijeri poslušala sam i što je bilo prije ovoga i mogu reći da me „Such Pretty Forks in the Road“ objavljen 2020 nekako povezao natrag s njom. Pa ovo sam odrasla ja, kad poslušam "Diagnosis", "Reasons I Drink" i "Losing the Plot", to je to, missing link koji sam propustila zadnjih 20 godina. Nakon toga definitivno dolazi The Storm Before the Calm kao neki logički nastavak, kad ti treba mir.
Svatko tko je navikao na „tipičnu“ Alanis mora zaboraviti sve što je do sada čuo i prepustiti se ovome ili jednostavno ne i preskočiti ovaj album. Poneki će ga povezati sa udobnom atmosferom spa tretmana, neke će odvesti u lutanja apokaliptičnim pustošima kompjuterskih igara, nekima će se možda apsolutno ne svidjeti, no kako god zanimljivo je kada se malo dublje uđe u sve.
Da je odlično, pa nije ali neka solidna trojka.
Maja Knepr Šegina
« Such Pretty Forks in the Road 
