Delta

Review

Grammyjem nagrađeni Mumford & Sons potkraj 2018. objavili su svoj četvrti studijski album "Delta". Na novom albumu oni slijede estetiku svojih uzora, Brucea Springsteena i U2-a, ali velika zasluga leži u njihovom producentu Paulu Epworthu, producentu koji stoji iza Adele, Rihanne, U2-a, Jamesa Baya, Florence + The Machine…, koji je njihovim autorskim pjesmama udahnuo zvuk stadionskog rocka. Takav su dojam možda ostavili na prethodnom albumu "Wilder Mind" iz 2015., ali ovdje zasigurno nisu skrivali svoje ambicije. Tome ide u prilog činjenica da je velik broj koncerata na ovoj svjetskoj turneji rasprodan. Ono što trenutno rade možda nije za svačiji ukus, ali ne može im se uzeti za zlo što su iskoristili priliku koja im se pružila. Njihova odlučnost da budu tamo za svoje obožavatelje na vrhuncu je upravo na ovoj turneji gdje usporedno s arenskim koncertima redovito održavaju male i intimne nastupe u suradnji s lokalnim radio postajama i prodavaonicama ploča za svoje najzagriženije fanove. Mnoge pjesme jednako dobro zvuče u stadionskim, kao i u ogoljenim aranžmanima jer je većina materijala nastala upravo dok su bili na turnejama i kad su pri ruci imali samo akustične instrumente. Mogla bih reći da pjesme s albuma "Delta" predstavljaju funkcionalan povratak na akustične temelje grupe. Nakon deset godina zajedničkog muziciranja, gitarist Winston Marshall otvoreno je izjavio kako mu je izrazito naporno jednostavno uzeti akustičnu gitaru i početi pisati novu pjesmu. Bendu je bio izazov kako na ovom albumu iskoristiti zvuk svojih starih instrumenata na neki novi način. Nimalo se nisu ograničavali stilom nego su pokušali u album uklopiti sve što im se svidjelo. Tako su kao reference uzimali hip hop, synthove, utjecaje novog vala, ali jednako tako stvarali i vlastiti beat. To nimalo ne smatraju nekim odstupanjem od svog imidža. Naprotiv, na "Deltu" su ponovno vratili bendžo, koji je od samih početaka njihov prepoznatljiv instrument, ali u gotovo neprepoznatljivom i distorziranom obliku. Marcus Mumford želio je naučiti što više toga pa je vrijeme u studiju provodio s različitim glazbenicima, od 88-Keys koji rade beatove za Kanyea ili Jay-Z-a pa do Skrillexa.

Ovaj se bend sve više ponaša kao kolektiv gdje se događa suradnja između četiri različita skladatelja i tekstopisca, a naslov albuma stiže kao odgovor na njihov sukob sa stvarnošću. Na turnejama su bili zaštićeni u nekom vlastitom svijetu, a svaki povratak realnosti i vlastitom domu bio je poput divljine. Taj osjećaj strahopoštovanja osjeća se u pjesmama "The Wild" i "Woman", zaraznom popu o nepoznavanju druge osobe. Ona i "Rose of Sharon" malo više se oslanjaju na programirani ritam. Trenutno mi je najdraža pjesma s albuma "October Skies" u kojoj kao prateći vokal gostuje fantastična Maggie Rogers, koju je svijetu predstavio Pharrell Williams, gdje jednostavno želite samo pojačati svoje zvučnike, sjesti na verandu i popiti čašu vina dok gledate zalazak sunca. U svojim tekstovima uvijek su se bavili poprilično velikim temama i nikad nisu odavali do kraja svoje namjere, ali na "Delti" glavna poveznica njihovih pjesama jest traženje. Prvi singl s albuma bila je pjesma "Guiding Light" s utjecajem elektronike što je zacijelo bila novost u njihovoj karijeri. Sa svojom akustičnom gitarom, višeglasjem i bendžom, ona je karakteristična mumfordovska pjesma koja je prilično dobro prošla na top ljestvicama i slušateljima olakšala glazbenu evoluciju koja je uslijedila na novom albumu. Prekrasna i dirljiva "Beloved", aktualni singl, posveta je Mumfordovoj baki uz koju je bio na samrti, a jednu od najstarijih pjesama s albuma, "Forever", ironično, pokušali su prepraviti barem 400 puta sve dok nije zaživjela u konačnici. Možda su najviše eksperimentirali na pjesmama "Picture You" i pomalo pinkfloydovskoj "Darkness Visible" koje zajedno tvore jednu posebnu psihodeličnu cjelinu, a sve pojačava i Gill Landryjeva naracija "Izgubljenog raja", epa Johna Miltona, jednog od najvažnijih i najutjecajnijih djela svjetske književnosti. Ben Lovett napisao je posebno osjećajnu ljubavnu baladu "If I Say" dok je bio usred razvoda s bivšom suprugom i na početku nove ljubavne veze. Ova pjesma ima poprilično drukčiji aranžman od svega ostalog što su Mumfordi dosad objavili, ali opravdava ju činjenica da je pjesma bila u užem izboru za prateću pjesmu novog filma o Jamesu Bondu. "Delta", pjesma kojom zatvaraju album, počinje poprilično mumfordovski poznato, pretvara su neki eksperiment i završava simfonijski grandiozno, a u sve su uključeni i glasovi Evelyn i Wilfreda, Marcusove djece.

Delta je dokazala kako su Mumford & Sons u stanju izgraditi pjesme na način da zakorače u skroz nepoznati teritorij, ali pritom ne izgube svoje obožavatelje. To je bendovima nešto poput svetog grala. Ova kolekcija od 14 pjesama čini lijepi i veličanstven album na kojem su umjetnici okrenuti eksperimentiranju. Većini slušatelja ovaj novi materijal vjerojatno neće sjesti na prvu, ali opetovano slušanje polako otkriva svu raskoš koju nosi bezbroj sitnica. Marcus Mumford, Ben Lovett, Winston Marshall i Ted Dwane odmaknuli su od slike javnosti kao četvorice momaka koji izvode bluegrass folk, ostavili su iza sebe svoje imitatore, i nastavili istraživati glazbu na način da sve što vole pretvore u nešto s vlastitim autorskim potpisom.

Ivana Lulić