Review
Otkako se bavim pisanjem o glazbi posebno me radovalo dobivati prilike pisati u hvalospjevima, koliko god to bila manje zahvalna i manje atraktivna, često i patetikom opterećena platforma. Naravno, sami potpisnici glazbenog djela najzaslužniji su za svaku riječ napisanu ili izgovorenu o njihovu čedu – jer lako je nizati rečenične briljante i biti dovitljiv kad si upravo nahranjen delicijama nečijeg golog talenta – no nekad se treba i potruditi uistinu čuti ili bar pomisliti da ste to nešto čuli kako biste taj, uvjetno rečeno, hvalospjev mogli izrecitirati. Kad je u pitanju glazba koja za zajednički nazivnik ima ime Tonija Starešinića, sve je, moram priznati, lako. Ali uistinu lako. I ne zahvaljujući manjim ili većim spisateljskim vještinama nas piskarala koji ovih dana samo nižu svoje superlative o novom albumu Mangroove, već zbog nevjerojatnog dara toga čovjeka, zbog lakoće oblikovanja tako impozantnih glazbenih kolaža kao što je glazba spomenutog benda te bratskog mu kolektiva Chui.
Moj daleko talentiraniji imenjak zadnjih je godina nanizao nekoliko uistinu sjajnih (da ne kažem, svjetskih) glazbenih izdanja, koja su krunu dobili u nevjerojatnom lanjskom live-albumu "Chui ovu glazbu". No, ostavimo Chui-majstorije po strani ovaj put; sa svojom životnom družicom Željkom Veverec Starešinić već godinama vodi, dakle, bend Mangroove, sofisticirani pop-proizvod po mjeri kolektivnog ukusa nekog – možda oholo s moje strane, ali ipak ću reći – savršenijeg svijeta, onog u kojem Saint Etienne haraju top-listama, a naljepnica "alternativa" nastavlja se potiskivati u smjeru kojim su je usmjerili Nirvana i R.E.M. Duo, zapravo, koji od samih početaka vješto spaja najslasnije recepture iz kužine za svakoga u novu prepoznatljivu vrijednost. Nije mi osobito drag termin "inteligentni pop", ali, evo, bit ću toliko lijen koristiti ga u ovom slučaju bez srama i oklijevanja, tim više jer su sa svojim četvrtim albumom Mangroove otišli još korak dalje, snimivši (napokon?) nepatvoreno remek-djelo u okvirima popa, ali i bar mrvicu šire!
Od prvih, naime, minuta albuma "Srce", jasno nam je da je Starešinić odlučio još odvažnije i eksplicitnije objediniti svoje glazbene afinitete, pa kad nas u "srce" nove priče uvede instrumental "Atrium" najvjerojatnija reakcija mogla bi biti provjera ambalaže, je li u pitanju Mangroove ili kakav drugi Tonijev projekt. No na taj bestežinski ples po tipkama klavijatura kojima samo nedostaje Barbarella da dobiju jasn(ij)u filmsku sliku, kao najljepši nastavak direktno se naslonila "Tvoja", odnosno, Željka sa svojim čistim, ljepljivo lijepim vokalom koji nas vraća tamo gdje smo od početka očekivali doći. Fluidni, fini pop s jasnim autorskim pečatom ovog bračnog dvojca nije, dakle, nikamo odlutao, a nije ni, pokazat će se sve više kako se album bude odmatao, ostao samodopadno plesati u ranije definiranom prostoru.
"Atrium" tako nije ostao usamljen u funkciji šaranja finog pop-tkiva egzotičnijim, čuijevskim jazz-manirama: još dva instrumentala tu su kao nešto više od vezivnog tkiva pa nas "Intravenozni rollercoaster" prijeti raspametiti svojom dvoipolminutnom vožnjom tijekom koje Starešinić kao da je isprobao sav arsenal svojih klavijatura, uz svesrdnu pomoć multiinstrumentalista Lea Beslaća i bubnjara Silvija Bočića, dok je "Azimut Theme" inventivna posveta šibenskom klubu, očito priraslom srcu "Srca". Kinetika postignuta ovim instrumentalima, ali i fascinantnom naslovnom pjesmom, koja u svom drugom dijelu prerasta u pravi mali glazbeni happening, te efektnim poigravanjem slojevima kaloričnih ljepotica poput "Nešto veće od nas" i "Ljeto bez nas", novom albumu Mangroove pridodaje upravo ono što je prethodnika, inače sjajnog "Sami" iz 2015., zaustavilo na korak od punokrvne pobjede.
Ali, kako bi marketinški iluzionisti rekli, ni to nije sve! Jer ne bi Mangroove bili Toni i Željka da nas nisu počastili i hitovima s velikim H (najvjerojatnije nepraćenim dostojnom vrtnjom po medijima, bar u odnosu na neke "spretnije igrače") kakvi su "Sanjala sam ljubav" i "Laka sam", retro koliko i future, plesni koliko i mazni komadi lakoće glazbenog postojanja. A pridodamo li repertoaru i jedan rasni koliko i nenapuhani duet s Mirelom Priselac Remi u majalesovskoj "Ljubavi ni za lijek" te četiri više nego dobrodošla remiksa za bonus-završnicu, preostaje sve manje mjesta za zamjerke ili pitanja. Uz producentsku ruku pomoćnicu Zvonimira Duspera Dusa, Mangroove su na "Srcu" natrpali, a zapravo, uredno, kompilacijskom vještinom poslagali sve što im je u datom trenutku titralo na prstima, ostvarivši album koji je i acid-jazz i pop, neo-soul i plesnjak, s mirisom jeseni ozračeni kraj ljeta kad su sugestije notama i versima u pitanju.
Zato, hvala ovim divnim talentiranim ljudima i već više nego dokazanim glazbenicima na prilici za još jedan... pa, nazovimo to baš tako – hvalospjev. "Srce" je, lakše nego Željka u "Laka sam", nahranilo svoj krvotok do te mjere da – opet s lakoćom – nosi naljepnicu remek-djela. Posve malog, gotovo samozatajnog, onog koji svoju reputaciju nije izgradilo na velikim ambicijama ili teškim arsenalom, već radošću i ljepotom muziciranja i pjevanja. Baš iz – srca.
Toni Matošin
« Sami 
