Review
Od posljednjeg studijskog albuma Paula McCarnteyja prošlo je tek pola godine, a neuništivi Beatle u veljači je objavio novo solo izdanje pod imenom „Kisses on the Bottom“.
Svako novi Maccin album prati se pod posebnim povećalom zbog svojih zasluga u najvećem bendu na svijetu, ali i u kvalitetnoj post-Beatlesovoj karijeri. 69-godišnji as u dugoj i bogatoj karijeri okušao se u svim mogućim žanrovima, od rock'n'rolla, popa, psihodeličnog rocka, hard rocka i klasične glazbe, a ono što još nije napravio je jazz album.
Upravo je „Kisses on the Bottom“ poslužio kao Paulov hommage svojoj prvoj ljubavi, jazzu. Obzirom da je odrastao u obitelji kojoj je forte bio jazz, čudi što Macca već ranije snimio takav projekt. Istina, McCartney je tijekom karijere snimio par numera, ali na ovom albumu svih 14 stvari su ili klasici ili one manje poznate stvari iz zlatnog doba New Yorka 30-ih godina prošlog stoljeća.
- Godinama sam želio snimiti stare pjesme koje su moji roditelji slušali za Novu godinu. Ovo je nježan i intiman album koji poželite poslušati nakon posla uz šalicu čaja ili čašu vina - rekao je Macca, koji je obradio 12 skladbi uz dvije nove autorske „My Valentine“ i „Only Our Hearts“, koje su odlično stapaju u žanrovsku cjelinu.
Za ovakav ambiciozan pothvat, kao pravi perfekcionist, ništa nije prepuštao slučaju te je okupio najbolje od suvremenih jazz glazbenika poput Johna Claytona te Diane Krall i njezinog pratećeg benda.
A završni proizvod je zadovoljavajuć. Uspoređivati ovaj album s prijašnjim radovima ne bi imalo smisla jer svaki McCartneyjev album je posebna priča, a ovaj još više dobiva na težini jer se odlično uklopio u glazbeni milje u kojem nije previše sudjelovao tijekom duge karijere.
Macca je na 49 minuta otputovao daleko u prošlost, u kišnu 'Veliku jabuku' pjevajući u zadimljenim i krcatim jazz-klubovima, ali s otmjenošću velikog Franka Sinatre. Da se ne radi o Beatleu, pomislio bih da je ovaj album napravio jedan od onih kvalitetnih jazz izvođača koji se nikad nije probio, a čiji sjaj nikad nije dosad otkriven. Produkcija je napravljena u retro štihu, iako bi umjesto studijske uglancanosti bolje odgovaralo šum i pucketanje vinila. Puni zvuk osim dubokog basa daje i McCartney svojim nesavršenim smirujućim glasom, a doprinos je dao svirajući i akustičnu gitaru.
Paul je pažljivo birao klasike, a album otvara „I'm Gonna Sit Right Down and Write Myself a Letter“ Fats Wellera iz 1935. Ističu se skladbe „It's Only a Paper Moon“, "We Three (My Echo, My Shadow and Me)" te "Bye Bye Blackbird". No, u biti sve pjesme pretaču se jedna u drugu stvarajući kompletnu cjelinu albuma, a dvije autorske skladbe nimalo ne iskaču potencijalnim Paulovim pop zvukom već se dokazao i kao odličan jazz autor i aranžer. „My Valentine“ je bolja od dvije skladbe, a na njoj je gitarski sloj stavio Eric Clapton, dok na „Our Only Hearts“ usnu haromiku svira Stevie Wonder.
Kao što je i sam rekao, ovaj album svojom ležernošću i opuštajućim tonom odlično odgovara nakon stresnog dana na poslu stvarajući zadovoljstvo vašem živčanom sustavu kao i McCartneyju, koji je napokon ostvario želju snimivši jazz album za svoju dušu ponovno dokazavši koliko je frontmen Beatlesa svestran.
Ovaj album sigurno neće imati odjek kao njegova ranija ostvarenja (što je i normalno za očekivati), ali će goditi svakom kolekcionaru opusa članova Beatlesa te ljubiteljima starog Newyorškog jazza.
Luka Vuletić
« Memory Almost Full 
