Review
Inteligencija je sposobnost snalaženja u novonastalim situacijama. Glazbena inteligencija ako nema pionirski učinak podrazumijeva pametno odabrano referiranje na već poznate i priznate parametre i uzore uz obavezno osobno tumačenje i interpretiranje istih. Ako nije tako onda se radi o karikaturi.
Njemački bend imena Miss Mellow na svom je debitantskom albumu zaista dokazao svoju glazbenu inteligenciju u svježim retrogradnim opservacijama, kroz šest dugometražnih, ujednačenih, dinamičnih pjesama prepunih obrata, s neočekivanim ali pametno složenim izmjenama ritma koji iz svake pjesme izbacuju linearnost.
Kako mi je Niccolo Schmitter (zadužen za udaraljke) kazao: „Našu inspiraciju pronašli smo u raznovrsnoj psiho glazbi 70-tih i 80-tih, kao i sličnim stilovima tog doba poput krauta, funka čak i disca. Nastupima u živo pridodajemo nešto teže, masnije stoner implemente. Radimo glazbu koju sami želimo slušati, svaka pjesma je drugačije kvalitete, a nastale su bez nekog posebnog plana. Mislimo da svaka naša pjesma treba posjedovati notu iznenađenja, sa neočekivanim tranzicijama, meandrirajući svoj put“.
Miss Mellow su: Joshua Lilenthal (vokal, gitara, klavir, sinti, udaraljke); David Stockinger (bas, vokal, gitara, sinti, klavir, udaraljke); Junsuke Kondo (gitara, sinti, vokal) i gore spomenuti Niccolo Schmitter. Kako sami kažu svoje inspiracije pronašli su u radovima Pink Floyda, Talking Headsa, Cana, Uncle Acida.
Rekao bih četiri odlična glazbena mušketira u formativnim godinama ravnopravno učestvuju u stvaranju ovih glazbenih avantura koje obiluju primjerenim melodijama i harmonijama, odličnim vokalima ( uključujući sasvim korektno višeglasje), gitarskim „dvobojima“. Konstantno je prisutan sviralački potencijal svih učesnika, te ih je zaista teško svrstati u samo jednu glazbenu nomenklaturu.
Kroz njihovu glazbu proteže se nedvojbena asocijacija na nenadmašne, zlatne godine nastajanja, razvijanja i etabliranja rocka kada je izgleda neka viša sila umiješala prste u stvaranju istog, očito neuništivog i nedjeljivog životnog pratitelja. Takve asocijacije lako te mogu proglasiti običnim plagijatorom, ili poštenim štovateljem, što apsolutno vrijedi za Miss Mellow koji su tim poznatim teksturama dodali principijelne psihodelijske sastojke s učinkom ovisnosti za opetovano slušanje.
Osim odlične instrumentalizacije njihova glazbena aktiva sadrži odlične aranžmane, primjerenu energiju ukalupljenu kroz hrabro „posuđivanje“ glazbene prošlosti.
Sa Floydovskim uljujanom atmosferom počinje otvarajuća „Chopstick“ koja svoj krešendo nalazi u gitarskom solu koji podsjeća na tonove i akorde koji su inače zaštitni znak King Buffala.
Funkoidni hibrid „Who Abides“ kao da je izronio iz pomalo zaboravljenog arhiva sa svojim gotovo „crno obojenim“ štihom, promjenama ritma, trunkom atmosfere koji bi se (makar meni) mogao pripisati Doorsima i sa ekspozivnim završetkom.
Instrumentalni početak „Miss Mellow“ (po istoj je bend dobio ime) odlična je evokacija na mix Doorsa ( nedostaje samo poznati vokal jednog od članova morbidne grupe 27) i jedinstvenog Floydovskog okruženja. Električni klavir svirala je gošća Michele Loira koja je zajedno s bendom temu odvela u zanimljive perspektive.
Završna „Peace in My Mind“ većim dijelom ima zaraznu atmosferu koju su tako uporno i postojano kroz dugi niz godina stvarali Status Quo, sa umetnutim psihodelijskim implatantom i (opet) sa Floydovskim slaganjem finih nota, da bi završetak (kako i treba) pripao rocku.
Zaključio bih da Miss Mellow nisu otkrili toplu vodu, ali je uvijek drže blizu točke ključanja.
Đorđe Škarica
/
