Review
Nakon sada već šest godina starog prigodnog, luksuznog CD-reizdanja povodom dvadesete godišnjice izvornog objavljivanja, kultni album Majki, "Vrijeme je da se krene" doživio je kao vitalni dvadesetšestogodišnjak i svoje novo vinilno reizdanje. Naime, zajedno s "Razum i bezumlje", još blistavijim prvijencem našeg možda i najvećeg rock 'n' roll benda, ovaj svojedobni povratnički, biti-ili-ne-biti album Gorana Bareta i tadašnjeg biranog društva, pod etiketom Dancing Beara ovih je dana ponovno postao novitet na policama naših fizičkih i virtualnih glazbenih trgovina. Treba li uopće dodati – zasluženo?
Jer, Goran Bare i Majke ispisale su, nedvojbeno, neke od najznačajnijih i najsugestivnijih stranica hrvatske rock-pjesmarice. Prljavi kovitlac garažnog rocka, sirovog, glasnog bluesa i pankerske žestine u gerilskim je uvjetima iznjedrio remek-djela domaćega rocka kakvi su bez ikakve sumnje i "Razum i bezumlje" i "Razdor", da bi priča o ovom vinkovačkom rokerskom "čudu" svoju kulminaciju doživjela baš te 1996. s "Vrijeme je da se krene", albumom koji je, kako sam već natuknuo, bio i povratnički (iako su od prethodnika, "Milost", bile prošle tek dvije godine) i prijelomni (iako se ništa senzacionalno novoga nije dogodilo poslije njega). Smrt Baretove supruge, koja ga je u surovom jeku narkomanske ovisnosti ostavila samoga s jednogodišnjim djetetom, presudno je označila pjesme (bar većinu njih) koje su se brzo posložile u upotrebljivu zbirku, kao put prema izbavljenju i traženju nade umjesto pada u potpuni mrak i beznađe. I tu leži snaga koja je motivirala, gorivo koje je napajalo osvježenu postavu benda koji je sa svojim nepouzdanim, ali, uz sve kreativne limite, autorski snažnim frontmenom, stalno plesao na rubu, na hrđavoj oštrici koja nije dopuštala izglednu budućnost, već samo glasnu, iskrenu sadašnjost, kakva god ona u kojem trenutku bila.
"Vrijeme je da se krene" obilježio je neke moje vrlo važne (studentske) godine, a tako, vjerujem, i cijelu jednu generaciju u vrijeme kad se činilo da se malo toga perspektivnoga porađa na sceni limitiranoj ratnim i poratnim vihorima tijekom kakvih nužno dolazi do bespoštednih preslagivanja prioriteta na društveno-političkim poljima. Pjesme kao što su "Vrijeme je da se krene" i "A ti još plačeš" probile su se kroz raslinje – prvo Baretovih traumatiziranih talenata, a onda i medijskog prostora zagušenog novim/starim "meštrima od zanata" – da bi posvjedočile priču kakva uistinu zavrjeđuje sve atribute koji je mogu smjestiti u razred legendi. Noćna snimanja uživo u akustički zahvalnom prostoru ZKM-a pod Denykenovom vještom producentskom palicom zaista su iz ranjenog benda izvukle ono najbolje. Te su se vibracije dale iščitati tada (meni kao tek rocka gladnom studentu možda manje, ali upućenijem uhu svakako više), a s dvadeset i više godina udaljenog vidikovca doista mame uzdah i žaljenje nad nezasluženo izgubljenim Porinom za (rock)album godine (nezasluženo su ga izgubili i tri godine ranije, kad je "Razdoru" Porina oteo "Džinovski" Hladnoga piva). No, ne bih u taj kontekst gurao konotacije tipa one da je Porin išao Vješticama jer se netko tobože preplašio Majki (uostalom, već sljedeće godine dobili su "konja s dvije glave" za koncertni "Život uživo") ili da je album imao mobilizacijsku snagu u vrijeme "mraka" (valjda smo stalno skloni neko razdoblje tako nazivati, svatko ovisno o svom svjetonazorskom dijapazonu). Da, "Izazivajmo nerede" bio je angažirani pankeraj u maniri MC5, poklič iz frustriranog grla, ali i djetinjast i danas čak smiješan u svakom svom stihu, ispaljen iz grla koje ni samo nije imalo ni prividnu viziju rješenja svojih frustracija. Naslovna je pak pjesma, kao i manje od desetljeća ranije u slučaju isto tako intimne Hourine posvete majci, budnicom postala gotovo slučajno i, recimo to grubo, nezasluženo: jedno snoviđenje ili halucinacija u ovisničkom paklu čiju je ruku Bare na svoju sreću (a onda i svih nas) odlučio prihvatiti, postala je kroz koju godinu pokretački slogan promjene vladajuće političke garniture, ali ako je uistinu slušate – i onda i danas – ona je lijepa upravo zbog svoje iskrene ispovijedi, svoje NEpolitičnosti, zbog svega što se kroz Baretov glas i tekst dalo jednoznačno dočarati, a sve kroz savršenu (bluzersku) jednostavnost.
Ostavio bih zato i cijeli album upravo u tom svjetlu... Što "Baretov blues" čini tako neodoljivim u svom žanrovskom kanonu, a svaki stih, od "mnogo pijem dok ležim u sobi sam" do "jedna zvijezda kao da pjeva, to meni moja draga šalje znak", istovremeno do detalja precrtanim stereotipima i nepatvorenom, najiskrenijom emocijom . Što "Odvedi me" čini ljepoticom dostojnom one opjevane u njezinim stihovima, a pedal steel Davora Rodika najznačajnijom "dodanom vrijednosti" benda kojeg je uvijek, pa i u ranim inkarnacijama, krasila odlična svirka. Što "Cigana" čini najsugestivnijim recitalom hrvatskoga rocka, a njegovu tiho prijeteću glazbenu podlogu svojevrsnim tihim vrhuncem albuma. Što "A ti još plačeš" čini najidealnijim povodom za "kvalitetno" studentsko revanje, a njezine gitare najslađom pozivnicom za bis. I tako dalje i dalje i malo bliže... vraćajući tople uspomene i podebljavajući svaki odavno stečen utisak.
Snimljen i miksan, kako se prisjeća Denyken, u samo 165 radnih sati, "Vrijeme je da se krene" uhvatio je Majke u najpogodnijem trenutku, baš kao da je bilo "sad ili nikada" (što i nije daleko od stvarnosti), ali i u najpogodnijem ambijentu i pristupu snimanju. Ako su prvi albumi uhvatili bend u najsirovijem, najiskrenijem režećem zaletu i naletu, ovdje su Majke zagrizli svoju verziju zrelosti (koliko god taj termin u pravilu bio nezahvalan kao etiketa), da citiram Bareta iz njegova susreta s crnim đavlom u "A ti još plačeš", "za muda", pretočivši svoje tragedije (uz Baretove traume, ne smije se zaboraviti ni basista Kilmistera, kojem je u vrijeme snimanja albuma umro otac) u sjajne note i verse. Ta simbioza tragičnih nadahnuća i golog talenta učinila je ovaj album tako važnim, citiranim i omiljenim, čak i ako nije najbolji u portfelju benda. A volio bih da ga mogu tako nazvati, kao neki naši kritičari, pa i, zbog okolnosti nastajanja posve razumljivo, članovi benda. Iskreno bih to volio, jer je i mene uhvatio negdje u letu, u raskoraku iz kojeg je pogled na glazbu bio neviniji nego danas, a svjesniji nego ranije. Makar zbog one izlizane, ispeglane i izmučene kasete na koju je bio presnimljen s također neke kasete. Zbog koncerata na kojima su se trošile litre znoja i zbog cijele scene tih godina čiji je ovaj album bio jasan "transparent". No, niti "Slobodna kao nikada", "Sve što osjećaš" pa ni "Mene ne zanima" nemaju onako ugođenu silovitost i kaloričnost kakve su krasile "Nikada te neću zaboraviti", "Krvarim od dosade" ili "Fantastičnu vatru" niti je "Izazivajmo nerede" uvjerljiv poziv na angažman i nekakve promjene u društvu, a i uvijek mi je inače i najstarija pjesma tu, "Nije lako", nekako bježala i stršila iz cjeline koja je tražila neke druge dvije ili tri pjesme koje bi zaokružile priču.
Nećemo ipak tražiti svaki detalj koji nedostaje ili rupicu u nečem ipak tako bitnom i danas već velikom. "Vrijeme je da se krene" veliki je album hrvatskoga rocka devedesetih i tu se svi možemo (i moramo) složiti. A za ovaj, da dodam i to, transparent green-black splatter vinil, kao i za prethodno reizdanje na CD-u, remasterirana je snimka originalnog Denykenovog završnog miksa, onog prije masteringa Marija Puleka iz 1996. Album je ovo u čijem se toplom, organskom zvuku uistinu može (i treba) uživati, sada uistinu možda kvalitetnije nego ikada dosad.
Toni Matošin
/
« Vrijeme je da se krene 
