Review
Priča, kao i sve dobre, počinje problemom, a problem u ovom slučaju bila je jedna diskografska kuća (gledamo u smjeru: Interscope Records) i jedan ugovor. Nine Inch Nails bili su ostali dužni još najveće hitove makar su od 2007. i Year Zero van obaveza što se studijskih albuma tiče. Do ovog novog.
Reznor, nakon zezanja sa How To Destroy Angels, napisao je dvije svježe stvari za tu kompilaciju[1] i shvatio da mu se Čavli rade i dalje. Te su dvije pjesme bile: Everything i Satellite.
Na kraju, Halo 28 ima sat vremena i barem četiri singla: All Time Low, Satellite, Came Back Haunted i Copy of A što nije loše za nekada dosta na sebe i sve ostale ljutog lika, a danas glazbenika, supruga i oca. Subjektivno, album je u rangu With Teeth i iznad The Slip - znači solidna sredina opusa dugog osam dugosvirajučih ploča. Dobro je da se Reznor i dalje ne boji isprobavati do kuda može ići. Za ovaj se album igrao sa minimalnim setom tehnike i u godinu dana izbacio novi folder za tvoju pokretnu mobitel fonoteku. Subjektivno, drago mi je da nije izdao smeće.
Nakon The Eater Of Dreams, standardne intro-dronjare ispod minute, album zapravo otvara Copy of A. Ta ista pjesma otvarala je aktualnu festivalsku turneju u formaciji jedan Livid kontroler, jedan loop i jedan mikrofon dok se ostatak postave (Rubin, Finck, Eustis, Cortini i Belew) pojavljuje kako im instrumenti upadaju u stvar. Ono što našeg junaka lirički muči je ono isto što muči Naratora u Klubu boraca. Came Back Haunted je 130 BPM hitić za rasplesati nekog u Jabuci; valjda. Lirički ju možeš protumačiti na svoj način odakle i od čega se vraćaš progonjen. Halo 28 se poklopio sa Halo 8 od prije 19 godina i sam je Reznor na internet ispovjedaonici vukao paralele sa sobom na The Downward Spiral i sada na Hesitation Marks. All Time Low, osim što ima pop aranžman, ima i “baby” u stihovima što je valjda prvi put ikad osim ako računaš i Physical (You’re So) sa Broken, ali to je i onako obrada Adam & The Ants. Satellite zvuči kao pisan za Year Zero, ali ne toliko zvučno klaustrofobično dok nam Junaka muči curenje podataka, nadgledanje i big data[2].
Ostale pjesme ne ulaze u uši odmah dok remiksevi na Deluxe verziji ne ulaze skoro nikako. Dakle ako preskočiš, nisi propustio ništa bitno.
Naslovnicu je radio Russell Mills, lik što je stavio potpis i na The Downward Spiral, March of the Pigs, Further Down The Spiral i Closure. Zapravo, Mills je napravio oko 30 prijedloga, a Trent (kao dobar klijent) uzeo je pet komada koji su postali naslovnice klasičnog CD izdanja, deluxe izdanja, ploča izdanja, folder-što-ga-skineš i iTunes deluxe izdanja. Osim sa Čavlima, Russell je radio i sa Cocteau Twins, Peterom Gabrielom i Brianom Eno-om. Interneti tvrde da je Reznoru šapnuo i ideju za naslov albuma slično kako je i Douglas Adams riješio Pink Floydima sličan problem[3] nomenklature nosača zvuka.
Antonio Hadrović
[1] Ono što crni je Interscope smetnuo s uma jesu Seeds 02, 03 i 04 ili The Definitive NIN - The Singles, Deep Cuts i Quiet Tracks koji su od 2006. izašli kao sive kompilacije preko torrenta. Ali imaju i artwork i ostala sranja. Plus, danas su dobavljive kao playliste na soundcloudu. Tako da, kada Interscope izbaci stvar (a izbaciti će) upakiranu u neki artwork plus neki esej ili što već - zapravo nema što novo prodati. Barem zasad.
[3] Bila je 1994.-a i bio je kraj siječnja kada su za večerom Floydi zamolili Douglasa da im smisli ime za četrnaesti album jer im se žurilo da u travnju krenu na turneju. Douglas je rekao “Može dečki nije bed. Ako uplatite neku lovu za udrugu što voli ekologiju.” Floydi su isprsili 5 tisuća funti, a Douglas je samo rekao “The Division Bell”. Inače dio stiha u High Hopes. Da li Russell ima omiljenu udrugu za koju fund-raisa u fušu dok ruča sa prijateljima, Soundguardianov tim istraživačkih novinara nije uspio saznati.
Kad već pitaš, division bell je inače zvono koje u zapadnim demokracijama poziva zastupnike da glasaju u parlamentu. Mogu ustati ili otići u dio sobe koji je “za” ili “protiv”.
/
« The Slip 
