Review
Obzirom na predočeni materijal s četvrtog po redu studijskog albuma ove odlične petorke iz Essexa, apsolutno stojim iza izjave da su oni sve, samo ne lopovi, iako ime benda sadrži provokativne konotacije.
Conoru Masonu (vokal), Joeu Langridge-Brownu (gitara), Dominicu Craicku (gitara), Philu Blakeu (bas) i Jamesu Priceu (bubnjevi) treba odati zasluženi naklon do poda za iskazanu kompozitorsku, producentsku, aranžersku, te vokalno instrumentalnu izvedbu, te relativnu hrabrost za evokacijom dobro posloženih zvukova 80-tih, koje su obukli u sasvim prihvatljivo ruho koje se neće nositi samo jedan dan. Ovi „lopovi“ se se drznuli svojom glazbenom raznolikošću istovremeno zainteresirati svekoliku (kritičarsku i slušateljsku) javnost, ujedno skromno (ali ipak) pomaknuti ili bolje rečeno premjestiti poznate pop/rock mainstream kanone na „skriveno mjesto“ koje se iplati otkrivati.
Iz dostupnih recenzija može se išćitati zanimljiv stav i postavljena zagonetka: „Što ako postoji bend koji ponekad sliči na Muse, a nisu dosadni i precjenjeni poput Royal Blood“.
Slična asocijacija legla mi se iz prve slušajući melodije za koje je „uobičajeno“ u duhu hrvatskog jezika upotrebiti izraz catchy, melodije koje posjeduju suvislu mješavinu suptilnog/harmoničnog/amplificiranog ritma za koje sam siguran da će imati adekvatnu sinergiju s publikom u živim nastupima, melodije koje ujedno otkrivaju njihov senzibilan, emocionalan narativ kroz strastvene molske petlje. Njihovo poimanje popa nije standarizirano, posjeduje svoj prepoznatljivi senzibilitet, dok se istovremeno ne srame poigrati s funkom koji neumoljivo proizvodi adrenalinski ushit.
Za vokal Conora Masona zasigurno postoji rezervirano mjesto pri samom vrhu u nekoj zamišljenoj piramidi. Ta neosporna činjenica zaista predstavlja (ne samo u njihovom slučaju) vrsnu komparativnu prednost na koju je adekvatno prikačeno sve ono (ponajprije kompozitorska umješnost, kao i odlično posložene instrumentalne magnitude) što bend čini vrijednim pažnje.
Osim impresivnog vokalnog raspona Conora Masona koji Nothing But Thieves izdvajaju iz gomile neosporna je i njegova kompozitorska umješnost, kroz 4 albuma dobro je ispunio svoju kajdanku s impresivnim notama.
Zasluženu pažnju i interes ostvarili su s albumom „Moral Panic“ u kojem su do izražaja došli muzikalnost, instrumentalna samoregulacija, kvaliteta kao zanimljiva glazbena zamjena i nadopuna za pisane riječi. Iz albuma iskaču Killerovska „Real Love Song“, te Museovska „Is Everybody Going Crazy“.
Na formulu „Moral Panic“ sasvim se pametno zakačio najnoviji uradak s utopijskom pričom koja ovaj album čini konceptualnim, a čiji zastor otvara pop/disco/funkoidna „Welcome to the DCC“ koja je imala preko 15 miliona pregleda, a koja svojim retro sinti zvukom iz 80-tih u trenu otklanja svaki stres i apsolutno determinira pozitivno/plesnu, na momente i disco atmosferu (nije nemoguće da su inspiraciju potražili kod Daft Punka). Pametno odabran uvod u otkrivanje njihovih ideja, znatiželja, ambicija i avantura. Stoga, nemojte oklijevati uzeti ovu besplatnu pozivnicu za upad u „Dead City Club“, klub u kojem stanuju ultimativna zabava, u kojem možete slušati raskošne balade, pronalaziti raznolike žanrove, s lakoćom utvrditi da nijedna pjesma ne zvuči isto u vještoj mješavini sintetizatora i klasičnih rock instrumenata.
„Overcome“ je uz „Welcome to the DCC“ puštena kao probni balon za ispitivanje reakcija. Svojom melodijskom euforijom u realnoj je poziciji zarobljavanja slušatelja na duže vrijeme. Rasni je to pop/rock u najboljoj tradiciji Snow Patrol.
Falset Conora Masona u „City Haunts“ neodoljivo podsjeća na pomalo iritirajući, ali ruku na srce, jedinstven i svrsihodan vokal Matthewa Bellamyja. Ustvari ovo bi s lakoćom mogla biti izgubljena pjesma iz Museovog kataloga.
„Do You Love Me Yet“ pomalo asocira na bogatu orkestraciju kakvu su svojevremeno znali raditi Electric Light Orchestra“.
„Green Eyes: Siena“ posjeduje melanholične rezonance šestdestih koje hrane dušu svojom upečatljivom glazbenom scenografijom koja ni za trenutak ne prelazi u kliše. Ovo je jedan od onih „eksponata s izložbe“ koji je nezaobilazan za uspjeh ovog „šarenog“ albuma, rasna balada od koje srčani mišić ugodno podrhtava. Po meni jedna od najljepših ljubavnih pjesama u zadnje vrijeme i to po mnogim parametrima.
Kako je album počeo, tako se i zatvara s neobičnom „Pop the Baloon“ koja posjeduje nešto od Jim Morisonovog mračnog kaosa, Museovskih gitara s moćnim nadopunjavanjem otkaćenog disonantnog, distorzijskog sola i masnog, prodornog basa, neprevidljivih izmjena tempa koja dokazuju njihovu odlučnost u istraživanju novih dometa.
Ukratko, ovo je vrlo kompetitivan album za kojeg bi se mogla postaviti sljedeća dijagnoza: ovo je album koji je donio potrebnu svježinu; album čija je supstanca vrlo svježa; album koji je donio pregršt ključeva za otključavanje vrata iza kojih se kriju mnogi putevi na kojima ćemo pronaći smisao svega što postoji u zemlji zvanoj glazba; album koji će (koji bi trebao) obilježiti već sada uzbudljivu i obećavajuću glazbenu godinu; album koji posjeduje melodije za svačiji ukus; album koji će sigurno dodatno kapitalizirati njihove pozicije u rock hijerarhiji.
I zato mu dajem najvišu ocjenu.
Đorđe Škarica
