A Beautiful Time

Review

Respektabilno je kad netko objavi svoj 72. studijski album i to upravo na svoj 89.-ti rođendan. E pa, upravo to je učinio Willie Nelson, legenda country glazbe. Doduše, diskografiji treba pridodati još 25 albuma koje je objavio u kojekakvim suradnjama, tako da, gledano statistički, ako je snimao po jedan godišnje (a nije, već ih je pomalo zgusnuo), snimao je albume prije nego što je prohodao ili točnije propuzao. Kako god, ono što je pohvalno jest da se Willie manje-više vratio u autorske vode, nakon što se kroz svoja posljednja dva albuma kao pravi šerif 'obračunao' s pjesmama Franka Sinatre, pri čemu je, ruku na srce, dokazao da se sasvim solidno nosi i s tim izazovom te da ih može vokalno 'odhendlati' sasvim prihvatljivo.

Ipak, ovih 14 novih pjesama nisu mi iskreno baš ponajbolje sjele. Album otvara romantična „I'll Love You Till The Day I Die“ čak i svjetliji moment ove ploče, romantična priča o izvanvremenskoj ljubavi na prvi pogled. No, već iduća, „My Heart Was A Dancer“ klasični je country uradak, kakvih nam je Willie bezbroj podario, s onim predvidivim solom kojim neambiciozno prolazi kroz vokalnu melodiju. Da je Willie kojim slučajem Rus, svirao bi balalajku jednakim žarom i zvao bi se, recimo, Vitalij Napushenko, ali nije, ponosan je on Amerikanac, duboko usađenih country korijena, institucija ove vrste glazbe, aktivist biogoriva, zagovornik zdrave prehrane i isto takvog načina života, te ujedno živi dokaz da kreativnost i aktivnost ne moraju nužno imati veze s vremenom koje neumitno prolazi. Jer, znamo vrijeme je relativno i na kraju ispada da je sve negdje u glavi ili, drugim riječima, stvar perspektive, kako god…

Čak mu ni ova iduća „Energy Follows Thought“ nije loša, jer ako ništa drugo ima dobre riječi i poruku: „Imagine what you want / Then get out of the way / Remember energy follows thought / So be careful what you say / Be careful what you ask for / Make sure it's really what you want / Because your mind is made for thinking / And energy follows thought“. Ali već na onoj „Dreamin' Again“, sklapaju se slušatelju kapci, čime je Willie možda i postigao željeni učinak te opće ozračje pjesme. Izrazito je duhovit u pjesmi „I Don't Go to Funerals“, jer kaže da ne ide na ispraćaje te da neće biti niti na svojem, ali instrumentalno je pomalo dosadnjikav, rastočen kao ljetna limunada ili barem mineralna s okusom limunske trave.

Naslovna pjesma albuma „A Beautiful Time“ još je jedna uspavanka, nakon koje nas dobri, stari Willie, barem ritmom razbuđuje u idućoj pjesmi „We're Not Happy (Till You're Not Happy)“ te dokazuje da u sebi još ima duha, u najmanju ruku, onako kao Zagor Tenej – Duh sa Sjekirom. Duhovito je to poigravanje s igrama na sreću kroz koje provlači i relativnost pojma sreće u tekstu kojega su napisali Shawn Camp i Charles R. Humphrey III.

E sad, ako slušate ploču, bila bi to ona druga strana, trebalo bi se ustati (ako niste zaspali) i okrenuti je, pa biste onda čuli „Dusty Bottles“, jednu sasvim okej stvar za otvaranje novoga poglavlja albuma kojega možda, ruku na srce, nije trebao niti započeti. Nije ova pjesma ništa posebno, ali mogla bi se uglaviti u ušnu školjku nakon dugotrajnijeg slušanja. „Me And My Partner“ također nije loša stvar, pretpostavljam ako uđeš u njegove cipele, složiš si „frulicu“, od koje Willie nije nikad bježao, a koja mu je vjerojatno primarni 'kompić' i konstatntno nadahnuće. E sad, nakon navedene, slijedi jedna od dvije tuđih stvari koje nam je Willie na ovom albumu podario a to je „Tower of Song“, velikog Leonarda Cohena. Nije, nažalost, Willie ovdje ipak 'upiknuo' bit stvari, osim što je pokazao kako cijeni jednog od najvećih pjesnika rock and rolla koji je bez sumnje trebao 'ubrati' Nobelovu nagradu za književnost ali nije, premda ju je i te kako zaslužio. Izvedba Cohenove pjesme u najmanju ruku je mlaka i nažalost zvuči kao parodija originala. I koliko god cijenim ekološki svjesnog Willieja Nelsona, s pažljivo ispletenom pletenicom, moram priznati da mu ovo uistinu nije trebalo. „Live Every Day“ malo mi popravlja dojam ploče: glazbeno to je dobra country šablona, u laganijoj varijanti, bez posebnih iznenađenja, s dobrim tekstom: „Live everyday like it was your last one / And one day you're gonna be right / Treat everyone like you wanna be treated / See how that changes your life / Yesterday is dead and tomorrow is blind / And the future is way out of sight / So live everyday like it was your last one / And one day you're gonna be right…“

Za slušati pjesmu „Don't Touch Me There“ možda bi ipak trebalo završiti barem početničku školu jahanja pa odjahati negdje daleko u suton i porazgovarati se s kaktusima. Predzadnja pjesma na albumu je „With A Little Help From My Friends“, klasik Beatlesa kojega je onomad otpjevao Ringo, a dušu joj ipak udahnuo Joe Cocker na Woodstocku krajem šezdesetih. I ta je stvar odsvirana korektno, ali ipak šablonski i nezanimljivo. Posljednja pjesma na albumu „Leave You With A Smile“ više je nego odlična, ali ujedno otvara vječito retoričko pitanje: je li ovo trebao biti cijeli album ili tek slavljenički EP s 2-3 ili 4 najbolje stvari? E, pa odgovor na to pitanje zna vjerojatno samo Willie.

Ivan Dukić