Review
Davno su prošla vremena kada je ovaj škotski bend bio vrh vala britanske reinovacije moderne pop-glazbe. Bila su to vremena oko 1991. godine kada su
Happy Mondays,
Stone Roses i
Primal Scream bili na vrhu svijeta poznati kao «novi mesije plesne glazbe». Petnaest godina kasnije situacija je ipak malo drugačija.
Na početku devedesetih britanska scena otkrila je svoju funky stranu zahvaljujući obilnom korištenju narkotika, a
Screamadelica (drugi album sastava navedenog u naslovu) sa pjesmama
Higher than The Sun i
Come Together simbolizirala je tu fuziju rocka, dancea, funka i ostataka acid housea i ljeta ljubavi '86.
Sljedeći album označio je povrat nekim pravovjernim rock korijenima te je debelo razočarao publiku te bacio
Bobyja Gillespiea u stanje hibernacije na par godina. Uglavnom da ne duljim sa bijednom elegijom o sasvim prosječnom bendu koji je u rijetkim trenucima trijeznosti odlučio snimiti genijalan album i onda sve to baciti niz rijeku, dolazimo do godine 2006. kada izdaju osmi album čije ime, ako pažljivije čitate, možete naći u naslovu.
Dakle, deset pjesama, koje ne bi ispale prosječnije niti da ih je snimio
Parni valjak, osim prvog singla
Country Girl koji im je, btw, najviše rangiran singl na britanskoj top ljestvici u povijesti postojanja vokalno-instrumentalnog sastava ,koji je ime dobio po metodi psihoterapije gdje se pacijent bijesa rješava deranjem na zid i/ili osobu.
Da, mjesto na top-ljestvici bilo je peto.
Antonio Hadrović