Review
Kao što sam nedavno na retrospektivi Cliffove 50.-godišnjice na slavljeničkom albumu "50th Anniversary Album" malo detaljnije opisala sve segmente Cliffove dugovječne, ne samo diskografske karijere, usprkos značajnom padu (više interesa javnosti i prisutnosti na top-listama, za razliku o Toma Jonesa) Cliff je zadnje desetljeće-dva poprilično nastupao, podosta snimao - možda marginalnije albume ili suradnje, i to uglavnom u nekim hibridima soula ili gospela, što je oduvijek bio bitan, no ne pretjerano javnosti izložen ili poznat dio Cliffove karijere - rezultat je to Cliffove duboke religioznosti, no znamo - ona se ionako ne prodaje dobro.
Zadnji Cliffov konkretan studijski album, ne računajući solidan i poprilično hrabar potez "Bold as Brass" iz 2010. prepun swingersko-jazzerski obojenih standarda Great American Songbooka, bio je prilično hvaljen "Something's Goin' On". "Soulicious" također nije nov materijal, ali nije niti solo uradak, kao što su bila prethodna dva. No, pretpostavljam da je u 70-toj godini života veći izazov imati hvalevrijedne i povijesne suradnje i duete čak i skok u žanrove van svojih okvira, nego izmišljavati toplu vodi i biti - smiješan.
Soul nije nešto što Cliffu nije itekako dobro poznato, i sasvim je (meni barem) ovaj album poprilično logičan potez u njegovoj karijeri, iako će onima koji njegovu karijeru poznaju uglavnom po cici-mici "top-lista" pjesmicama biti totalno čudan potez.
No, kako je i s kim (pogledajte samo imena uz svaku pjesmu: Ikone soula, gospela ili r'n'b-ja: Percy Sledge, Roberta Flack, Peabo Bryson, Candi Staton itd), gdje (u Memphis u originalnim Motown studijima sa skladateljskom legendom i jednim od utemljitelja Motown zvuka Lamontom Dozierom), te koje su pjesme obrađene (autora Ashley & Simpson, Womack & Womack ...) - projekt je naprosto veličanstven, no krajnji rezultat baš i nije nešto što ćete ludo vrtjeti u svom playeru.
Što točno ne štima teško je reći jer je tu mnogo sitnih manjkavosti, no glavni je ipak da je sav taj soul premalo soul, a previše pop, dok pjesme zvuče isprano. Moji glavni "crni" soul favoriti Percy Sledge i Roberta Flack zvuče, skup' sa svima ostalima kada se sve zbroji, niti blizu onoga radi čega oni jesu ikone.
S predispozicijama koje je imao, ovaj je album trebao biti bomba, na žalost ispao je samo slabašna petardica.
Anastazija Vržina
