Ruke (remastered)

Review

Teško je povjerovati da su prošla već dva desetljeća otkako je Darko Rundek objavio svoj treći studijski album jednostavnoga naziva - „Ruke“. Prilika je to bila da Menart objavi remastered izdanje i to u nekoliko formata: kao CD izdanje popravljenih zvučnih karakteristika (remastering je napravio Goran Martinec) te kao dvostruki, crveni 180 gramski vinil s još nekim pridodanim pjesmama. Album je odličan, premda ne savršen, ali jednako svjež kao i u vrijeme kad je objavljen, vjerojatno zato što je u startu bio nekako „svjetski“ i ispred svoga vremena. Jednostavno, vrijeme leti, a i mi skupa s njim. U dvadeset godina, izgleda, u glazbi se malo toga promijenilo.

Za najbrže fanove, Rundek je potpisao vinile i CD-e, koji su se unaprijed mogli naručiti od 3. do 10. listopada putem Menart webshopa, dok su CD-iji i LP-ji pušteni u službenu prodaju od 14. listopada. Naravno, nije trebalo dugo čekati da već krajem listopada „Ruke“ postanu najprodavaniji vinil u Hrvatskoj. Ne znam govori li ovaj podatak više o kvaliteti samoga albuma ili o kupovnoj moći našeg diskografskog tržišta.

Ne vjerujem da je potrebno posebno isticati kako je Darko Rundek jedna od najkompleksnijih autorskih glazbenih pojava naših prostora. Mnogi znaju da je uz Srđana Sachera bio glavna autorska okosnica grupe Haustor, a poslije Sacherova odlaska i jedina. Nakon što je uspješno završio poglavlje svoje životne priče s Haustorom, priveo je kraju i studij na Akademiji dramskih umjetnosti, diplomirao i potom režirao nekoliko radio-drama surađujući s velikim glumcem Radom Šerbedžijom. Simpatija i suradnja bila je i diskografski gledano obostrana: Rade je na Haustorovom albumu „Bolero“ (1985.) izrecitirao stihove pjesme „Take Money And Run“ (koja je po nekima ujedno bila i prvi rap ovih prostora!), a poslije toga Rundek mu je uzvratio gostovanjem na drugom Šerbedžijinom albumu „Mnoge smo i mnogo voljeli“ (1986.) svojim prilogom na pjesmi „Na nešto me sjeća taj grad“, zajedno s velikim Arsenom Dedićem.

Par godina poslije, počeo je rat i Rundek je neko vrijeme plovio na valovima Radija Slobodne Europe, a potom preselio u Pariz, grad umjetnika u kojemu je radio glazbu za neke kazališne predstave. Usput je proširio krug svojih suradnika-glazbenika s kojima će kasnije realizirati samostalne albume. Prvi studijski album „Apokalipso“ objavio je 1997. u suradnji s čak oko trideset glazbenika. Bio je to zanimljiv spoj alternative s naznakama nekih novih etno-smjernica u pravcu kojih će se Rundek autorski i istraživački gibati u budućim pa i sadašnjim vremenima. S pjesmom „Apokalipso“ osvojio je nagradu Porin za hit godine 1998. godine, no o ovome se albumu na stranicama našega poprilično pisalo, kako uz prvotno tako i uz ponovljeno izdanje pa nema potrebe da o tome pišem.

Tri godine kasnije snimio je Rundek svoj drugi solo album pod nazivom „U širokom svijetu“. S drukčijim, intimnijim i komercijalnijim (ujedno i manje alternativnim pristupom) od prethodnika, album je sadržavao snažnije primjese jazza. Uz kvalitetne, povremeno čak i duhovite tekstove, upotrijebio je na njemu i mnogo svjetskih ritmova. No, i on će u nekoj skorijoj budućnosti sigurno doživjeti reizdanje pa tako i osvrt na stranicama našega portala.

Ali kada su 2002. godine "Ruke" ugledale svjetlo dana, svima je bilo jasno da je Rundek pod snažnim utjecajem onoga što se u glazbi zove „World Music“, stilove glazbe „nezapadnih“ zemalja (dakle, orijentalnih, ali i onih afričkih i latino-američkih ritmova), uključujući i one koji oponašaju tradicionalnu i interkulturalnu glazbu. Zbog svoje sveobuhvatnosti i elastičnosti nije ga jednostavno definirati pa neću to niti pokušavati. Album je snimljen u Parizu sa skupinom glazbenika koja će kasnije postati Cargo Orkestar. Ključna je bila uloga Isabel, violinistice, koja je svirala električnu violinu u svim pjesmama, ali je ujedno napravila i sve aranžmane pa i koprodukciju. No, tu su još bili i Dušan Vranić na klaviru, kao i Vedran Peternel, Marc Buronfosse i Laurent Le Gall na kontrabasu te Jean-Baptist Laya - gitarist na pojedinim pjesmama. Rundek je, logično, odsvirao gitaru kao i bas gitaru na većini pjesama. Tim više što se radi o akustičnoj ritam gitari, koju on uistinu i te kako dobro zna svirati.

Na ovome albumu u CD reizdanju je dvanaest pjesama, dok je dvostruki vinil obogaćen s dodatnim bonusom, čak četiri neobjavljene verzije pjesama: "Untitled II", "Grane smo na vjetru", "Tranzit" i "Kao vjetar". Ove prve tri su mi poznate, doduše u drugim verzijama, jer su s albuma „Apokalipso“, dok četvrtu nisam imao priliku poslušati. I odmah ću reći na samome početku, moja glavna zamjerka ovom CD izdanju je upravo to što bonus nisu uvrstili i na CD izdanje, jer je tih petnaestak minuta uz ovih sat vremena na kompakt disk moglo sasvim komotno stati.

Album otvara vesela, lepršava „La comedie des sens“ ili „lakrdija čula“, koja kao da je sišla s ulica prekrasnog Pariza, recimo onog gornjeg Montmartrea. U sastavljanju teksta pomogao mu je Bastien Dechaume, a pjesma u sebi sadrži toliko ritma (đembe je svirao Đani Pervan). Nakon nje slijedi „Ista slika“, koju otvara Marc Buronfosse s uvodnim kontrabasom i Jean-Baptist Laya s prekrasno odsviranim solom na akustičnoj gitari, Izabel s nenametljivim pizzicatom na violini i kasnije odsviranim solo dionicama te pratećim vokalima i harmoniumom Dušana Vranića. Osim što je pjesma glazbeno razrađena do najsitnijih detalja, Rundek se u njoj dokazao i kao sjajan tekstopisac.

U laganom ritmu CD nastavlja nostalgična „Kuba“, pjesma u kojoj se miješaju slike Zagreba Rundekova djetinjstva sa željom odlaska na Kubu te je, sukladno tome, prilagođena i glazba s trubama latino-američkog prizvuka. Nakon kratke, posve orijentalne „Mlin teme“ autora Dušana Vranića, slijedi hitoidni „Makedo“, koji po glazbeno priljepčivom refrenu može konkurirati onome već spomenutom „Apokalipsu“.

Ipak, meni najljepša pjesma ovoga albuma su upravo naslovne „Ruke“. Sjećam se da sam u nekom Rundekovom intervju pročitao kako je to stara pjesma još iz vremena rada u grupi Haustor, ali je prvotno zamišljena u reggae verziji, no kao takva nije nikad snimljena. „Trebao se toj pjesmi dogoditi Pariz da bi počela zvučati kako valja“, zaključio je tada Rundek. Kao i u prethodnoj pjesmi i ovdje možemo čuti gudački kvartet Loma Gosa. Slijedi nježna, opuštajuća, ljubavna pjesma pod naslovom „Sjaj što izdaje“, koja još jednom pokazuje onu romantičnu stranu Rundeka. U njoj se posebno ističe trombon kojega je svirao Nenad Grahovac. „Sanjam“, jedina je alternativnija, mračnija pjesma ovoga albuma koja me podsjetila na ono što je radio na „Apokalipsu“. Ujedno, po mom mišljenju bila bi idealna za zatvaranje ovoga albuma, ali nije jer slijedi na ovome CD-u još štošta…

Vjerojatno svjestan da je previše utonuo u tamne boje, Rundek je nastavio zafrkantskom „Tigidigi rege“, pjesmom koja bi se mogla naći na setlistama sredovječnih tuluma (ako postoje) ili, recimo, u funkciji neke kazališne predstave. Slična sudbina možda nekog kraćeg filma mogla bi zadesiti i iduću „Stojim i gledam se kako postojim“. Pjesma je to s definitivno najdužim tekstom na ovome albumu i poprilično monotonim lajt motivom meksičke pjesme koji se tijekom svih šest i pol minuta koliko pjesma traje ponavlja u nedogled, sve do same kulminacije pred kraj koji je logično popraćen - Mariachima. „Ti i ja“ pokazuje da se Rundek s ekipom sasvim solidno snalazi u jazz vodama, ali to smo već ranije zaključili kratkim osvrtom na album „U širokom svijetu“. Konačni završetak albuma u CD inačici daje nam „Mlin reggae“, pjesma koja je tekstualno u cijelosti na engleskom jeziku, a glazbeno još jedna u kojoj će uživati svi ljubitelji jazz improvizacija.

Rundekovo reizdanje „Ruku“ hvale je vrijedan potez, jer u prvi plan stavlja album koji bi mogao poslužiti kao podsjetnik onim starijima, ali ujedno biti i dobra smjernica novim generacijama. Vrlo je to dobar album, u reizdanju čak i ljepše omotnice, kvalitetnije produkcije i savršene izvedbe, koji sadrži tek nekoliko nešto slabijih pjesama. I premda možda ne predstavlja sam vrh Rundekove glazbene karijere, svakako dokazuje da se Rundek etablirao u svijetu „World Music“ glazbe, upravo takav kakav je: neopterećen granicama, kozmopolit i gospodin, glazbeni osobenjak s istančanim osjećajem za suradnju s najkvalitetnijim glazbenicima. Spomenimo ovom prilikom da ćemo dio tih pjesama (ako ništa barem naslovnu, „Makedo“ i recimo „Istu sliku“) moći poslušati uživo na seriji koncerata Rundeka & Ekipe koji će u KSET-u trajati cijeli tjedan. Jer, ovom se koncertima upravo obilježava dvadeseta obljetnica albuma „Ruku“ te se stoga istome planira dati i više glazbenoga prostora.

Ivan Dukić