Review
Američki filozof i filmski teoretičar Stanley Cavell primijetio je u svojoj knjizi The World Viewed da film privlači istu publiku, bez obzira je li u pitanju natprosječno ili prosječno filmsko djelo. Ova općenita i empirijski neutemeljena tvrdnja potaknula me je puno puta na razmišljanje zbog čega volim gledati ne samo ozbiljne, umjetnički natprosječno vrijedne i prosječne filmove, već i zbog čega često uživam gledajući ispodprosječne, trash, ljigave te sve ostale loše primjere i pobačaje filmske umjetnosti. Razlog bi se možda mogao kriti u prosječnoj ljudskoj psihologiji koja, analogno spomenutom, jednako voli gledati neugledne šmokljane poput Jonah Hilla i s druge strane one koje je priroda obdarila i fizičkim izgledom, i inteligencijom, i šarmom, poput Paula Newmana. Ta se opsesija s dijalektikom teze i antiteze nastavlja i dalje, a najbolje se očituje u novom filmu 21 Jump Street (2012).
Snimati glazbeni igrani film nezahvalan je posao. Posebna opasnost prijeti filmovima koji se pokušavaju ozbiljno baviti stvarnim glazbenicima, glazbenim žanrovima ili razdobljima, jer vrlo lako mogu skliznuti iz svijeta autentične umjetnosti u kič. Kič je imitacija sustava umjetnosti, laka zabava zaokupljena estetskim svojstvima i učincima, kojoj, kako tvrdi Herman Broch, nedostaje sposobnost održavanja „kozmičke napetosti“ i djelovanja van zadanih shema i pravila. Usporedite sami, primjerice, Jim Morrisonovo skromno predstavljanje pri dolasku u zračnu luku Heathrow Airport i pretjeranu, neautentičnu Val Kilmerovu imitaciju u filmu The Doors (1991). Dakle, ako ćemo biti dosljedni, prema definiciji kiča svaki je glazbeni igrani film koji se bavi navedenim tematikama imitacija umjetnosti i kao takav zabava. Rijetki su filmovi poput genijalnog 'Round Midnight (1986), u kojemu stvarni jazz glazbenik Dexter Gordon glumi fiktivnog svirača saksofona i otuđenog alkoholičara, da ih možemo vrjednovati kao umjetnost u najvišem smislu.
Rock Of Ages ne pretedira biti nešto više od zabavnog spoja kičastog mjuzikla intenzivnih boja, pozitivne komedije na rubu parodije i romantike, a i pojavio se, vjerojatno, u pravo vrijeme, jer je Steel Panther sa svojim parodiranjem glam metala, otvorio nešto prostora za inače iscrpljen žanr. Vrijedi, također, napomenuti da je zapravo riječ o filmskoj adaptaciji istoimenog broadwayskog mjuzikla o glam i heavy metal razdoblju 1980-ih. Kazališnu predstavu nisam imao prilike vidjeti, ali to je ionako potpuno nevažno budući da je riječ o sasvim drugačijoj formi umjetnosti.
Nagađam da bi prvih par minuta Rock of Ages moglo ući u povijesne anale kao najljigavije otvaranje nekog igranog glazbenog filma. Ikada. Naime, ambiciozna djevojka sa sela, Sherrie Christian (Julianne Hough), putuje autobusom u Los Angeles kako bi ostvarila svoj američki glazbeni san. Za vrijeme puta otkrivamo nekoliko bitnih pojedinosti o njoj. Sherrie je plavuša lutkastog izgleda primjerenijeg nekoj nezreloj tinejdžerici opsjednutoj boy bendovima nego li rockerici, nerazdvojna je od svojih LP-ova Aerosmitha, Poisona i Lite Ford, koja je, pretpostavljam, i poslužila kao model za ulogu. Osim toga, voli svoju baku i, prije svega, voli pjevati. Da zna pjevati saznajemo ubrzo, kada zajedno s putnicima u autobusu počne pjevati hit Night Rangera „Sister Christian“. Dakle, kako prezime sugerira, Sherrie je dobra kršćanka, a implicitno tome moralna i neiskvarena osoba.
Istovremeno njenom dolasku na The Sunset Strip, mladi i također ambiciozni pjevač Drew Boley (Diego Boneta) preživljava radeći kao asistent konobara u klubu The Bourbon Room na The Sunset Stripu uronjenom u financijsku krizu. Njegov trenutni društveni status najbolje je okarakterizirao Lonny Barnett (Russell Brand) kada ga Boley upita kako to da on nikada ne iznosi smeće: To ostavljam tebi. Ti si glazbenik, pa je važno da patiš.
Upravo će Boley spasiti Sherrie kada ju po dolasku, ispred kluba, opljačka nepoznati lik, te joj pomoći da se zaposli u The Bourbon Room, središnjem mjestu događanja u filmu. Klub, simbol raspuštenosti, seksa i alkohola vode vlasnik Dennis Dupree (Alec Baldwin) i njegov suradnik Lonny.
Naravno, antitezu Dupreeu i Lonnyu predstavljaju političari, gradonačelnik Mike Whitmore, beskičmenjak i preljubnik te u prvom redu njegova žena, frustrirana i ogorčena konzervativna kršćanka Patricia Whitmore (Catherine Zeta-Jones), koja svu svoju energiju troši na čišćenje The Sunset Stripa od „rock 'n' roll bolesti“. A to namjerava napraviti upravo „odsijecanjem glave“, dakle zatvaranjem Bourbon kluba.
Na kraju liste najbitnijih likova, nalazi se Stacee Jaxx (Tom Cruise), kreativno ispijena, promiskuitetna i nepouzdana rock zvijezda. redovito okružena dionizijskim parama i golim ženskim tijelima. Upravo o njegovom posljednjem nastupu s bendom Arsenal ovisi budućnost The Bourbon Rooma. Da bi se što bolje uživio u ulogu rock božanstva, Cruise se, navodno, pripremao vježbajući pjevanje po nekoliko sati na dan i čitajući sve moguće biografije bendova do kojih je mogao doći. Krajnji rezultat je lik koji balansira na granici s parodijom. Gledajući u cijelost, Cruiseov lik je od svih likova koji su glazbenici vjerojatno najbolje izveden, a i u kontekstu filma sasvim zadovoljavajuće izvodi svoje dijelove. Svaka usporedba sa stvarnim pjevačima nema previše smisla i ne bi bila poštena, jer je, prvo, riječ o filmu koji nije sasvim ozbiljan i, drugo, Cruise je prvenstveno glumac, tako da je otpjevao u okviru svojih (tek otkrivenih) mogućnosti. U usporedbi s njim Boneta kao Boley, sa svojim ružičastim ružom na usnama, izgleda i zvuči kao član boy banda, što mu možda i bolje leži. Čak je i bivši hip-hoper Mark Wahlberg, koji se činio presmiješnim u Rock Staru (2001), izgledao sličniji metalcu nego li Bonet.
Rock Of Ages nema rock 'n' roll oštricu. Daleko od toga, preljigav je i presladak da bi imao testosteronski pedigre dostojan rocka. Ali, ponekad, zna biti poprilično smiješan. Možda je najsmješniji dio filma u kojemu redatelj brutalnog horrora Hostel (2005), Elia Roth, glumi režisera koji snima spot boy benda „Z-Guyeezz“ u kojemu je Boley završio nakon neuspješne metal karijere, iz komercijalnih razloga.
U osnovi je riječ o filmu koji tematizira romantične ljubavne odnose u formi „cheesy“ pop-rock mjuzikla. Središnji je ljubavni odnos između Sherri Christian i Drew Boley. Međutim, budući da su likovi plošni često se osjeti nedostatak kemije i kompatibilnosti. Osim ovog središnjeg odnosa, film pokušava razriješiti odnos između izgubljene rock zvijezde Staceeja Jaxxa i Constance Sack (Malin Åkerman) te poprilično neuvjerljiv homoseksualni odnos između Lonnya Barnetta i Dennisa Dupreea.
Rock Of Ages je film predvidljive, klišeizirane narativne strukture kojemu treba pristupiti otvorena uma, ili bolje rečeno, što praznijeg, jer je riječ o potpuno kičastom i slatkastom uratku koji ne pretendira biti više od najčistije bezumne zabave. Postoje također i neki problemi povijesne konzistentnosti, budući da ima nekoliko pjesama koje su snimljene nakon 1987., godine u kojoj se odvija radnja filma. Ipak, riječ je o fikciji pa se dosta toga može zanemariti. Možda najbolje funkcionira kao protuteža kultiviranom ukusu, tako da nakon gledanja filma postajemo svjesniji istinskih glazbenih heroja i moći prave, autentične glazbene i filmske izvedbe.
Ljubiša Prica
