Review
Postoji li utjecajnija pop zvijezda na ovom planetu? Postoji, Madonna, no, posljednjih nekoliko godina cijela stvar polako struji u smjeru pop princeze koja bi uskoro mogla preuzeti ultimativni tron. Svaka generacija ima svoju princezu, 80-ih i 90-ih je to bila spomenuta Madonna, krajem prošlog tisućljeća pojavila se Britney Spears koja se uz mnoge uspone i (najvjerojatnije planirane) padove održala na vrhu svjetske pop scene. Danas se ista priča ponavlja s Justinom Bieberom i One Direction.
Osmi je studijski album nazvala „Britney Jean“ i pokazala svima da je još uvijek sposobna biti u centru pozornosti. No, taj centar pozornosti u svijetu pop glazbe ne znači nužno da je to zato što je izdala dobar album, već, eto, žena je smršavila i počela se primjerenije ponašati bez psihotičnih ispada.
Album se sastoji od deset pjesama uobičajene duljine oko 3 minute i nešto sitno sekundi što znači da album traje samo 36 minuta. No, usprkos naizgled maloj količini materijala, cijela hrpa producenata radila je na tehničkom usavršavanju ovog djela. Poklonila se novom trendu elektronske glazbe, tako da je svaka pjesma nabijena dodatnim elektro ritmom što ponekad prijeđe granicu, tako da se, kako bi se reklo, osjeti ciljano forsiranje određenog ritma, vjerojatno kako bi se današnja mladež uz to uspješno i bezbrižno zabavljala u lokalnim klubovima.
„Alien“ otvara album, pjesma koja zvuči kao moderni remiks njenih starijih pjesama. Prvi singl „Work Bitch“ podigao je mnogo prašine, što zbog golišavog spota, što zbog samog teksta. Tekst je u potpupnosti u redu jer, za razliku od Rozge i njenih „rodit ću ti kćer i sina“ Britney upućuje mlade kujice neka porade na sebi i poručuje da bez muke nema nauke (ili dobrog tijela…ili auta). Pjesma na ovom izdanju je cenzurirana, tako da je izostala famozna riječ „bitch“ što je sasvim bezpotrebno i pjesmi oduzima jačinu i upečatljivost.
„Perfume“ je drugi singl, elektronska baladica koja ulazi u uho tek nakon drugog-trećeg slušanja. Tipična priča o ljubavnom trokutu, no, za razliku od ostalih pjesama na albumu, recimo da dublja u stihovnom smislu. Također, nema elektronskog forsiranja pa je u potpunosti slušljiva i lijepo se uklopila. Šteta što nema više takvih pjesama na albumu, a uz koju metaforu u stihovima dodatno bi dobila na kvaliteti.
Will.I.Am je već surađivao s Britney, nedavno je izašla pjesma „Scream and Shout“ u čijem spotu su čak demonstrirani aditivni postupci (profesionalna deformacija), ovaj je put za „It Should Be Easy“ uzeo djeliće raznih hitova i ukomponirao u jedno djelo. Tako je očit utjecaj melodije Mikine „Take It Easy“ i one hit wondera „Dragostea Din Tei“. Ista je stvar s „Tik Tik Boom“, no ne mogu se sjetiti o kojoj je pjesmi riječ. „Body Ache“ je sestra „Work Bitch“, vrlo sličan ritam, vrlo slična produkcija i miks. „Till It's Gone“ ima Skrillexovog duha u sebi uz dozu Jennifer Lopez i njenog megahita, koji je zapravo i izazvao cijelu dance/techno/ne znam kako to službeno zovu revoluciju „On The Floor“. Da ne bi sve bilo isto, pobrinula se pjesma „Passenger“ uz orijentalnu elektro melodiju i catchy refren. Jedna od boljih stvari s albuma. Na trenutak pomisliš da će biti i akustične rock balade, no sve se vrati na staro u „Chillin' With You“ na kojoj gostuje njena mlađa sestra Jamie Lynn. Optimistična i plitka pjesma, moj osobni ne-favorit na albumu. Puno bolja je „Don't Cry“ kojom završava album, koja je zapravo i najbolja stvar na albumu. Produkcijski, melodijski i stihovno, daleko ispred svih ostalih.
Britney Jean Spears djevojka je iz američkog juga koja je osvojila svijet prije petnaest godina i u promijenjivom i brzo prolaznom pop svijetu gdje se svake sekunda puno toga mijenja ona je još uvijek snažno na vrhu. Jedna je od izvođača kod kojih ne bi bilo loše preći na sistem izdavanja pjesme-po-pjesme jer 36 minuta istih ritmova bez pravog koncepta i određenog početka i kraja zapravo se ne može nazvati albumom u punom smislu riječi. Ako stavimo to na stranu, djelo je solidno, u stopu s današnjim trendovima i onim što publika želi i traži. Ne bi bilo loše da ubaci koji stariji ritam, no, bez promjena i stalne inovativnosti nema ni uspjeha.
Maja Trstenjak
/
« Femme Fatale 
