MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Swallow Tales


Bookmark

Data

Released Lipanj 2020
Format Albumi
Vrsta / Guitar Jazz / Contemporary Jazz / Post-Bop / Modern Creative Jazz
Dodano Četvrtak, 25 Veljača 2021
Žanr Jazz
Length 53:16
Broj diskova 1
Edition date Lipanj 2020
Država Europa
Etiketa ECM Records
Catalog Number 086 6036
Edition details objavljeno: 20. 6. 2020.; producent: Manfred Eicher
Tags ECM Records Manfred Eicher John Scofield

Review

Ovo je prvi album što ga je gitarist i skladatelj John Scofield kao vođa sastava snimio za njemačku diskografsku kuću ECM, i ove godine ponovno u glasovanju kritičara časopisa DownBeat proglašenu najboljim jazz izdavačem. No ipak, uz tog diskografa ga veže dugogodišnja suradnja. Zanimljivo, u snimanjima albuma objavljenih za ECM sudjelovao je uz basiste: Petera Warrena, Marca Johnsona i Stevea Swallowa, dok je jedan ostvario kao ravnopravni suradnik s bubnjarem Jackom DeJohnetteom i orguljašem i pijanistom Larryjem Goldingsom.

Najvažniji u ovom projektu je Swallow, njegov dugogodišnji suradnik koji je sudjelovao u snimanjima nekoliko desetaka albuma za ECM, od toga osam kao vođa sastava. Treći član je bubnjar Bill Stewart s kojim Scofield surađuje već više od trideset godina. U ovom triju sviraju s vremena na vrijeme, a posebice su zapaženi albumi što su ih snimili u posljednih dvadesetak godina.

Iako su i prije svirali i snimali Swallowove skladbe, Scofield je odlučio na ovaj CD uvrstiti isključivo djela ovog glazbenika kojem su kritičari DownBeata nedugo, kao i puno puta do sad, dali najviše glasova u izboru najboljih bas gitarista. No kao skladatelj nije dobio takva priznanja iako su, osim glazbenika iz kruga koji se formirao oko Carle Bley, Swallowove družice i dugogodišnje suradnice, njegova djela, među ostalima “Eiderdown”, “Falling Grace”, “General Mojo's Well Laid Plan” i “Hotel Hello”, svirali odličnici jazza kao što su Chick Corea, Paul Motian, Pierre Favre i Carla Bley. Također Swallow za Scofelda predstavlja sponu sa starijim naraštajem jazz glazbenika s kojima je svirao, kao što su George Russell, Art Farmer, Stan Getz, Jimmy Giuffree, Roy Haynes, Jim Hall i drugi, što mu je pomoglo da dublje prodre u tradiciju te glazbe i ostvari važnu povezanost ostavštine s današnjim dosezima na jazz sceni. To je dovoljno razloga da mu na ovaj način iskaže poštovanje i uputi slušatelje, ali i glazbenike u njegov autorski rad.
Poj ptica pjevica

Odabrao je skladbe “She Was Young”, “Falling Grace”, “Porstmouth Figurations”, “Awful Coffee”, “Eiderdown”, “Hullo Bolinas”, “Away”, “In F” i “Radio”. Radi se o djelima iz ranijeg razdoblja Swallowove karijere, onima koje su uz autora svirali Gary Burton, Jim Hall, Bill Evans, Stan Getz, Steve Kuhn, Stephane Grappelli, Pete La Roca i Pat Metheny.

O svojem stavu prema glazbi, koji je ostavio snažan dojam na Scofielda i usmjerio ga, barem u jednom segmentu djelovanja, Swallow je govorio u jednom od naših razgovora: “Kroz glazbu se izražava ono što se ne može izraziti na druge načine. Glazba je za me iznimno važna upravo zato što kroz nju mogu iskazati ono što ne mogu drukčije. Moje su uši uvijek širom otvorene. Volim sve što dolazi nepredviđeno, što se dogodi neočekivano. Čuo sam puno glazbe koja je nastala bez predumišljaja i od toga sam imao puno koristi, moja je glazba profitirala, kao što profitira zahvaljujući svim zvukovima koje osluškujem, i onima koji nemaju veze s glazbom, primjerice zujanju insekata koji se čuju tijekom noći ili šumu drveća. Ptice su ključne. Moje je ime ptičje, ha, ha. Slušam poj fascinantnih ptica pjevica kao i onih koje pjevaju tek jednu notu što također može biti divno i izražajno. Mnogi su glazbenici zadivljeni muzikalnošću ptica. Znam da i drugi skladatelji i improvizatori koriste pjev ptica za motive u svojoj glazbi. Ipak, kad sviram bas, nisam toliko zaokupljen motivima pjeva ptica jer moje je glazbalo puno dublje od zvuka ptica.”

Živjeti u trenutku

Ovakav način razmišljanja Swallow prenosi na Scofielda, već četiri desetljeća koliko traje njihova suradnja. Naime, s ovim skladbama upoznao se još kao dvadesetogodišnji student na Berklee Collegeu of Music u Bostonu gdje je profesor Gary Burton doveo Swallowa kao gostujućeg predavača. Otada on je njegov mentor, ali i suradnik čiji je glazbeni nauk snažno utjecao na njegov stav prema glazbi. Tijekom cijelog tog razdoblja Scofield je dubinski proučavao njegov skladateljski rad iz raznih kuteva, različite interpretacije njegovih djela te je spoznao njihov istinski karakter. “Kad izvodite pjesmu, svirate li samo note, tek ćete se okrznuti u njezinu bit, ali ako ju dobro proučite svirat ćete ju drukčije” rekao je u jednom od naših razgovora.

Jedan od najvažnijih principa u kreiranju glazbe, koji je preuzeo od njega, za Scofielda predstavlja improvizacija, a ona je ključna u interpretacijama ovih skladbi. “Improvizacija obilježava važan dio života, njome su ispunjeni naši životi”, rekao je. “Svakoga dana bavimo se istim stvarima, ali ne znamo na koji će se način odvijati. Možemo se pripremiti za ono što očekujemo da će se tog dana dogoditi, razmišljati o životu, o onome što ćemo raditi, ali što doista trebamo napraviti? Trebamo reagirati na ono što se događa u pojedinim trenucima naših života. Improvizaciju uvježbavamo, baš kao što uvježbavamo život. Zaokupljeni smo razmišljanjima o tome kako se trebamo pripremiti za sve što će nam se dogoditi - ako se dogodi to i to napravit ću tako, dogodi li se ovo napravit ću onako. Sve je to dobro, ali najbolje je zaista živjeti u trenutku, dozvoliti da se nešto dogodi, istinski iskusiti život. To se preslikava na glazbu.”

Bit jazza

Izvedbe na ovom albumu odlikuje i spontanost. Naime, iako djeluje u dvadeset i prvom stoljeću Scofieldovi su korijeni u bluesu i tradicionalnom jazzu, on još uvijek obožava tu glazbu, a o sviranju jazza uvijek razmišlja kao o razgovoru. “Kad nešto objašnjavam govorim o zamislima koje već postoje, koje i drugi ljudi razmjenjuju, koje su istinite, koje dijeli cjelokupna ljudska populacija”, rekao je. “Tako se ponašam i improvizirajući u jazz idiomu. Svirajući jazz nastojim “govoriti” u odlomcima a ne “riječ po riječ”. Ponekad, kao upravo sada, možda nema puno smisla improvizirati, ali tada, ponekad, čak i unutar istog sola mogu “reći” nešto drugo u skladu s temom. To je čarobno! Želimo li biti dobri u onome što radimo, moramo si dozvoliti slobodu i spontanost, inače ćemo izginuti. Važno je da se osjećamo slobodnima, otvorenima prema upuštanju u proučavanje i posuđivanje iz bilo koje vrste glazbe koja nam je uzbudljiva, a da pritom ne moramo razmišljati da nešto od toga ne možemo ili ne smijemo koristiti u jazzu. Spajanje stilova je bit jazza. Od samoga početka on se zasnivao na stapanju različitih glazbenih žanrova i na tim se osnovama nastavio razvijati. Obožavam mnogo toga što sam čuo u Europi gdje sastavi više ne streme tome da zvuče poput ortodoksnog jazza iz šezdesetih već rabe različite elemente.” U Scofieldove raznolike glazbene afinitete uvjerila se i hrvatska publika. Prilikom svakog nastupa – 1990. na Jazz Fairu u Zagrebu, 2012. na Avantgarde Jazz Festivalu u Rovinju i 2017. na Zagreb Guitar Festivalu u Zagrebu – predstavio se u posve drukčijem stilskom okružju.

Stvaranje prostora

Stilska raznolikost osjeća se i u izvedbama koje su snimili za ovaj album, a kreću se od nježnog mainstream jazza po uzoru na Jima Halla preko estetike klasične glazbe do žešćeg modernizma koji je Scofield usvajao svirajući s Milesom Davisom. No te je elemente vješto ukomponirao u smislenu cjelinu koja ima glavu i rep. Niti u jednom trenutku nije dozvolio da ga obuzmu ekstremi - uvijek s mjerom, ukusno, ECM-ovski.

Iako je tijekom karijere nastupao i snimao s raznim formacijama, nerijetko u all star postavama s vodećim jazzistima današnjice, stalna trio formacija omiljena je u njegovom stvaralaštvu, a upravo u tom kontekstu najbolje dolazi do izražaja njegova sviračka vještina, kao i vještina njegovih suradnika. Pri tome ne mislim samo na vladanje glazbalom nego na razumijevanje glazbe i osjećaju za estetiku. Zahvaljujući zajedništvu, koje su ova trojica glazbenika ostvarila tijekom dugogodišnje suradnje, album su snimili u tek nekoliko sati, kao da se radi o nastupu pred publikom, a sve se izvedbe doimaju opuštenima, kao da su ostvarene bez imalo napora. Gitara, bas gitara i bubnjevi prožimaju se u međuigrama kao da njima ne upravljaju trojica nego jedan. “Osjećam da sam danas, zbog toga što razmišljam na taj način, u mogućnost ispoljavati jednostavnost”, rekao je Scofield. “Kad sam bio mlađi nisam znao kako. Bio sam usredotočen na sviranje stila koji obuhvaća sve aspekte jazz gitare. Želio sam proniknuti u dubinu glazbala, istražiti njegove mogućnosti. Danas više uživam u stvaranju prostora u glazbi.”

Danas jer Scofield zreo i afirmiran glazbenik koji se može odmaknuti od zahtjeva komercijalne glazbene industrije i koji ostvaruje vlastitu viziju. Ovaj album još je jedan dokaz toj tvrdnji.

Davor Hrvoj, preuzeto iz Novog lista od 9. kolovoza 2020.

Hits 363
That's What I Say: John Scofield Plays the Music of Ray Charles « That's What I Say: John Scofield Plays the Music of Ray Charles John Scofield Albumi Kronologija

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102 albuma