Home Counties

Review

I da odluče snimiti album inspiriran donjim domom eurovizijske pjesmarice ili obraditi Michaela Boltona i Yes u paketu, Saint Etienne bi nas, vjerujem, počastili novom porcijom predivne pop glazbe. Njihov pomalo štreberski pristup, odnosno, znanje o povijesti popularne kulture, miješan s nepogrešivim osjećajem za melodiju, nagnućem ka melankoličnom i diskretnim posezanjima za glamurom, uz pažljivo doziran avanturizam i karakterne osobine indie predznaka, već gotovo tri desetljeća osigurava ne toliko redovit koliko stabilan priliv novih glazbenih ljepota i jednostavnih ljubavnih poruka u formi pop pjesme. Sarah Cracknell, Bob Stanley i Pete Wiggs već su – budimo politički nekorektni – ostarjeli, ali njihova glazba ostala je mlada, ona starija, iz doba "Foxbase Alpha" i "So Tough", kao i ova novija, kojom sve izraženije ispisuju ode mladosti i korijenima, ali i samoj glazbi kao glasu novih i nešto manje novih generacija. Nakon što su se prije već pet godina uredno potpisali na korektno lijepom, ali i popeglano pravocrtnom "Words and Music by Saint Etienne", sada su odlučili odati počast londonskim gradskim četvrtima i naseljima u kojima i kroz koje su se oblikovali kao glazbenici i kao osobe.

Okupivši u studiju nemalu skupinu glazbenika predvođenih multiinstrumentalistom i producentom Shawnom Leejem, Saint Etienne otisnuli su se na "živo" glazbeno putovanje koje je s "Home Counties" dobilo soundtrack sličan njihovom remek-djelu iz kasnih devedesetih, "Good Humor", gdje je također živi instrumentarij iznjedrio pravu bendovsku priču, sliku i glazbu. Pri odabiru tehnike i instrumenata pritom su radije posegnuli za prošlošću, naoružavši se starinskim klavijaturama i sintesajzerima te žičanim instrumentima, rastegnuvši zvuk svojih novih melodija od šezdesetih do devedesetih, od embrija jedne glazbene priče do njezine mladosti, uz nužnu maskaru za zrele godine. Premreživši pjesme i s nekoliko govornih i instrumentalnih intermezza, londonski trio dao je zbirci i dobro došao podsjetnik na svoje prve albume kojima su svojedobno ispisali najblistavije stranice britanske indie-dance kajdanke.

Ako ih niste zavoljeli dosad, nećete ni sada, ali svi koji u srcu, uhu, venama i na nepcu nose "Hobart Paving", "You're in a Bad Way", "Nothing Can Stop Us", "Only Love Can Break Your Heart", "He's on the Phone", "Who Do You Think You Are?", "Hug My Soul" i da ne nabrajam ostale dragulje iz ove glamurozno sređene radionice, teško će na "Home Counties" naći ozbiljnije mane ili, ne daj, Bože, razlog za sumnje i zahlađenje odnosa sa Sarinim maznim vokalom i Bobovim i Peteovim glazbenim kolažima. Startna pozicija s klizećim "Something New" i "Magpie Eyes" i njihovim prstohvatom plesne melankolije usisat će vas odmah u svijet gdje se savršeno ljube out-of-date sintesajzeri i živi instrumenti, ples i fjaka, bolja prošlost i ne nužno ozbiljnija sadašnjost. Prozračnost "Whiteleafe" omogućit će da disco-rasplesanost jedne "Dive" postane upravo ono što ste trebali sada čuti, a "Take It All In" i "Underneath the Apple Tree" podsjetit će nas zašto je "Good Humor" bio tako monumentalan, u isto vrijeme iznenađujuć i za ove divne glazbenike atipičan i posve im prirodan. No, što god pisao o tim i preostalim pjesmama, koja god krvna grupa kolala njihovim venama, ostaje karta Londona kao najbolji vodič kroz ono što ih hrani i prožima. I za to vam ne treba tekst ni podtekst, samo prepuštanje britkim taktovima "What Kind of World", "Heather" i "Unopened Fan Mail" ili pitkom vezu "Train Drivers in Eyeliner", a kao završna glazura "Sweet Arcadia" će vas uistinu povesti za ruku i "objasniti stvari", konkretno, na karti, u razglednicama, kao kasna (re)inkarnacija zvuka sa "Sound of Water", albuma kojim su se svojedobno oprostili od devedesetih. Uz sugestivni Sarin vokal i glazbenu podlogu što poput ulja na vodi pluta i trepće, namiguje i bježi, dobit ćete taj nužni završni potez kistom, pardon, dirigentskim štapićem, baš pravi da vam se pojasni kako ste upravo svjedočili još jednom putovanju u i kroz svijet Saint Etienne, onaj isti u kojem su se davno našli francuski nogometni klub i londonska melankolija, patinaste pop melodije i krvotok suvremene klupske scene, glamur i ulična jednostavnost.

I za vječno mlade godine prolaze, pa i za Saint Etienne. Ali glazba je ono što u slučaju najvećeg među pop-bendovima novijega doba briše granice i razlike između vječnosti i prolaznosti. Otmjeno slatka, sa svim casual dodanim začinima i pakiranjima, odavno provjerena i dokazana delicija za sva vremena.

Toni Matošin