Review
Možete li zamisliti glazbu gdje John Lennon i Beatlesi susreću rani Pink Floyd i Yes, a završni miks na trenutke zvuči kao da ga je radio razigrani kućni ljubimac skakući po kontrolnoj ploči? Isprva zvuči odbojno, i bilo bi, kad se ne bi radilo o novom albumu australskih otkačenjaka Tame Impala, odnosno idejnog tvorca Kevina Cartera i suradnika mu Jaya Watsona.
Dvije godine nakon vrlo hvaljenog prvijenca, od mnogih kritičara čak i nominiranog za album godine, svjetlo dana ugledao je drugi album, Lonerism. Carter je po izlasku albuma jasno istaknuo što je htio postići novim albumom i kako on zvuči: kao da Britney Spears pjeva s Flaming Lips. Dakako, takve izjave mogu samo pobuditi još veće zanimanje onih koji su se zakačili za njihov prvijenac.
Opisivati album pjesmu po pjesmu čini se repetitivnim poslom: za gotovo svaku pjesmu vrijedi slično. Tame Impala otišla je još korak dalje od albuma Innerspeaker, ubacujući još više progresivnih elemenata i ambijentalnih zvukova poput razgovora ljudi, a sve na račun pop melodija dominantnih na prvom albumu (iako ni ti elementi još nisu sasvim iščezli, naročito na hitoidnoj Why Won't They Talk to Me?). Na Be Above It i Sun's Coming Up snažno se prizivaju Beatlesi, a pjesma Feels Like We Only Go Backwards sadrži nešto što bi se moglo nazvati soul utjecajem, naročito u refrenu, dok Keep On Lying posjeduje dio lepršavosti Beach Boysa. Najavni singl Elephant može poslužiti dočaravanju kako bi se mogao osjećati frontman Carter radeći glazbu koja definitivno ide protiv struje, pa čak joj i pljuje ravno u lice. Dijelom pjesama, pak, dominiraju vintage zvukovi sintisajzera i naglašeno eksperimentiranje zvukom u samoj glazbi i produkciji.
Ako ste apsorbirali debi album Tame Impale, njegov nasljednik stiže kao logični nastavak jedne grupe (točnije, čovjeka) koji želi dodatno pomaknuti granice u svojoj glazbi. Slučajni namjernici na album će tražiti više samo ukoliko prevladaju početni šok, nakon kojeg Tame Impala pruža slušatelju savršenu stimulaciju svakog, pa i najmanjeg djelića mozga. Hrana za misli? Oprez, namjerite li se na njihov koncert, mogli biste budni odsanjati čitav set. Što, u ovom slučaju, ne bi nužno bilo loše.
Filip Katić
/
