MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Veljača 2009
Format Albumi
Vrsta Rock
Dodano Nedjelja, 20 Veljača 2011
Žanr Rock
Edition date Veljača 2009
Država Irska
Etiketa Mercury, Island, Interscope
Edition details Produkcija:Brian Eno, Daniel Lanois i Steve Lillywhite; Datum izdanja: 27.2.2009
Tags

Review

Tekuću godinu svijet će općenito pamtiti po velikoj gospodarskoj krizi. Naša zemljica pamtit će je, uz ostale bisere za pamćenje, i zbog Muke po Susjedima. A obožavatelji rock glazbe bilo gdje u svijetu pa tako i u našoj zemljici pamtit će je kao tzv. U2 godinu. Takva godina stupi na scenu onog dana kad na istu stupi i poznata irska četvorka s novim albumom. To se u prosjeku događa svakih 4-5 godina. U slučaju posljednjeg albuma, to se dogodilo danas.

Prošlo je pet godina od albuma How To Dismantle An Atomic Bomb i vojsci fanova čekanje je dogulilo. Već tjednima se napetost u zraku može parati nožem. Na kraju je doguralo do toga da je U2-ov dvanaesti studijski album No Line On The Horizon procurio na internet čak devet dana prije službenog datuma izlaska. Bend na cijelu stvar reagira veoma neočekivano i samouvjereno – dozvoljava slušanje albuma u cjelosti na svojoj Myspace stranici. To je razlog zbog kojeg sam ja zagrizla to „zabranjeno“ voće pa sad ispaštam pokušavajući sve poslušano pretvoriti u rečenice ovog osvrta.

Kad su u pitanju novi albumi U2-a, nezaobilazno je još nešto: očekivanja. Izgrađena su kod većine fanova i poklonika i to na račun povremenih izjava članova benda o snimanju albuma i o onome što se želi postići na novim pjesmama. Takav scenarij vrti se već godinama i sigurno je viđen prije izlazaka posljednja četiri albuma. Tada se, svaki put iznova, nađe šačica onih (a u njih brojim i glazbene kritičare) koji će na kraju po izlasku albuma zaključiti da je U2 opet U2. Meni tu nikako i uporno nije jasno što bi to U2 trebao biti?! Coldplay?! Franz Ferdinand?! The White Stripes?! U2 ima vlastiti glazbeni stil, pomno građen od početka kad su krenuli od nule, do danas, kada možda čak gorespomenuti bendovi imaju tendenciju učenja i hvatanja nekih stvari od ovih svojevrsnih inovatora rock glazbe. Kod njih je sjajno upravo to što inspiraciju pri stvaranju novih pjesama crpe iz bljeskova vlastite dugogodišnje karijere i rijetko su tu uočljivi eksterni utjecaji što samo podupire činjenicu da su skloni radu na vlastitom stilu i začinjavanju svega još malo više. Druga je stvar to što ona šačica takvo nešto neće vidjeti u nijansama tijekom pjesama, u novim izvrsnim riffovima, melodijama, stihovima i interpretacijama. Što bi jedan bend nakon 30 godina na sceni trebao izmisliti?! Najbolje bi bilo da sad ustanove novu religiju u sklopu albuma. Horizontalizam recimo. To bi onda bila spektakularna promjena i nešto novo vrijedno pažnje...

U2 u Fezu

Vratimo se bitnome. Stvar oko izlaska novog albuma počela se žešće kotrljati kad je bend u ljeto prošle godine najavio da će album izići u listopadu ili studenom, što je na kraju pomaknuto na početak 2009. godine uz opravdanje članova benda da imaju želju još malo poraditi na snimljenom materijalu i podignuti ga par stepenica više. Vjekovječni optimist u meni je tada, iz nepoznatih razloga, pokleknuo i jedino što sam mislila bilo je that there won"t be new album on the horizon any soon. Kako sam se samo prevarila. I kako mi je samo drago zbog toga.

Nakon prvog slušanja albuma od početka do kraja, u glavi mi je nastala ogromna zbrka, a mnogo toga je bilo nemoguće uopće absorbirati. To mi je bio siguran pokazatelj da je album izvrstan. Nikako ne može biti razotkriven i potpuno doživljen već pri prvom slušanju. Gotovo identičan efekt davne 1991. ostvarila je nikad nadmašena i danas već antologijska One. Još jedna činjenica koja ide u prilog i ovom albumu. Stvari mi polako počinju dolaziti na svoje možda tek nakon četvrtog ili petog slušanja jer je tek tada moguće otprilike pohvatati i tekstove koji album podižu jednako koliko i glazba. Tek tada sam uspjela zaključiti da se radi o albumu sjajnih uvoda, ludo dobre pjevačke interpretacije, nevjerojatne slojevitosti i sadržajnosti i nekoliko zanimljivih i osvježavajućih novotarija. Pjesme s istoga mahom govore o svakodnevnim životnim trenucima, o uspomenama, o glazbi samoj, o inspiraciji i o ljubavi koja je potrebna da bi nešto ovakvo uopće nastalo. Only love can leave such a mark...

No Line On The Horizon ipak već nakon prvog slušanja formom asocira na sportske utakmice s dva poluvremena. U prvom poluvremenu dominiraju zvukovi s naznakama prošlosti u kombinaciji s nekoliko izvrsnih novih ideja. Predvodi ih I"ll Go Crazy If I Don"t Go Crazy Tonight koja ritmom i vokalom (i samo time!) priziva Walk On s albuma All That You Can"t Leave Behind iz 2000. Unknown Caller izvrsno kombinira jutuovski stil s dozom ambijentale Briana Ena, koji je i ovaj put jedan od producenata albuma i koji je ostavio svoj eksperimentalni pečat na nekolicini brojeva na albumu. Larry Mullen Jr. je na istoj stvari odradio izvrsne bubnjeve, a cijeli zbor ljudi nevjerojatno efektan jednoglasan refren koji imitira glas telefonskog automata (!!). Poduži instrumentalni početak ove stvari u glavi mi je trenutno stvorio sliku naslova albuma i to joj daje još jednu posebnu čar.

Ipak, ona koja dijeli ime s albumom i otvara ga – No Line On The Horizon, ima sva obilježja dobrog rock "n" rolla, a iduća, veličanstvena Magnificent, se uspješno nastavlja na nju.
Na pauzi razvaljuje prvi singl Get On Your Boots koji je jedina stvar s natruhama plesnog ritma na cijelom albumu i stvorena s očitom namjerom da bude najavni singl ovog albuma. Svejedno, ona nikako nije reprezentativno mjerilo ostatka albuma.
 

Martina Bajan

Hits 1394
Pop « Pop U2 Albumi Kronologija Songs Of Innocence » Songs Of Innocence

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42