Review
Nisam nikada bio ni blizu da osnujem ili sviram u bendu; možda mrvicu prekasno zaljubio sam se u zavodljivu prirodu glazbe, isprva opčinjen sasvim drugim stvarima. Kad se glazba konačno pojavila, kao da nije bilo smisla, a ni prave potrebe i prilike za kanaliziranje otkrivane kreativnosti kroz nju. Pisanje se već nametnulo, a glazba je postala druga vrsta opsesije zbog koje se tek povremeno upitam je li bilo možda ipak neke vjerojatnosti za okušavanje u njoj. I je li korištenje nekih drugih darova za izlet u rock-novinarstvo možda ispao nekakav stereotipni oblik (tihe) frustracije. Sve skupa sasvim nebitno, zapravo, ali preslušavajući album prvijenac varaždinske rock-grupe Vlasta Popić, slagale su se takve misli i slijepe im ulice.
Zašto? Jer "Za očnjake" zvuči kao pravovremeno hvatanje svoje glazbene kreativnosti za grlo, snažno i odlučno koliko i bezbrižno te naivno na onaj najmanje naivan način. Jer je trio koji čine cura za bubnjevima i dva momka za gitarom i basom, od kojih se prvo dvoje izmjenjuje za mikrofonom gotovo kao po matematičkoj šabloni, odlučio golim radom istjerati stvari na čistac, na prvu raščistiti tko je tu stvoren za što. Tena Rak, Ivan Ščapec i Dražen Hižak okupili su se s instrumentima i energijom koju je trebalo upregnuti u artikulirani glazbeni vatromet još krajem 2007. i od tada neumorno sviraju i progone duhove punk-rocka i njegovih braće, sestara i kopiladi. Po izdavanju EP-ja "Najjača ultimativna mašina za ubijanje" i zapaženim nastupima na raznim festivalima krunu svoga djelovanja dobivaju pobjedom na kragujevačkom demo-festivalu, odnosno, nagradom u obliku besplatnog snimanja albuma u beogradskom studiju Digimedija pod producentskim okom i sluhom Borisa Mladenovića. Od tuda i tolika vezanost uz srbijansku scenu, koju produbljuju usporedbe s tamošnjim bendovima poput Repetitora o kojima uistinu ne bih čak ni ovom prigodom.
Umjesto toga, drago mi je vidjeti, odnosno, čuti jedan mladi, vitalni bend koji bježi stereotipima i ladicama u istoj mjeri u kojoj je i svjestan istih. Njihov žestoki rock itekako je svjestan svojih injekcija u asortimanu od punka, post-punkerske dinamike i izazovnosti noisea. Zvuk im je sirov i nabrijan, vokali nespretni u baš pravom balansu te riječi s potrebitošću odmaka od nekakve perfekcije, tekstovi očekivano tanki ali na hrvatskom, što je ipak dovoljan plus, dok je sam album brz i sabijen, bez repova i potrebe za forsiranim dorečenostima. Za najviše ocjene? Nije, ali im je bliže nego onim suprotnima, kao svojevrstan best-of faze odrastanja sasvim pristojan i obećavajući doprinos sceni kojoj više manjka pametnog koncepta nego kvalitetne kreativnosti.
Vlasta Popić su nepretenciozan i radišan mladi bend, mali kolektiv ljudi koji su u suglasju sa svojim kreativnim nagonima, ne fali im ni energije ni samomotivacije. Prvijenac im je tu, dovoljno upečatljiv da pobere simpatije i utre stazu prema dičnom nastavku te dovoljno ekonomičan da nikom pa ni njima samima ne natovari bilo kakve nerealne ciljeve. Nadajmo se da je sve to pak više nego dovoljno da njihovu zaljubljenost u muziciranje prepozna i koja od hrvatskih diskografskih kuća.
Toni Matošin
