Review
Uvriježeno je mišljenje da je statistika točan iskaz netočnih podataka. Neki statistički izvještaji ipak odražavaju realnost, naime neoboriva je činjenica da je u velikom porastu prodaja starih, dobrih vinila. A na njihovu cijenu bi Sir Oliver nadodao svoju poznatu poštapalicu: cijena-sitnica.
Obzirom da na stranicama SoundGuardiana nikad nije objavljena recenzija nijednog njihovog albuma, a rubrika „Albumi iz prašine“ je odavno arhivirana, onda je remastering s originalnih traka albuma „Still Life“ (po nekima njihovog najboljeg albuma) i izdanje na vinilnom formatu obavljenom u Abbey Road studiju bio sasvim opravdan povod za upoznavanje ovog netipičnog, nestereotipnog, avanturističnog, često osporavanog prog benda kojeg ste ili ignorirali ili obožavali. Njihova glazba bila je teška, kompleksna, tamna, iscrpljujuća, glasna i arogantna. Njihov sonični otisak bio je pračen lirikom koja je kroz dramske labirinte filozofskih, psiholoških i intelektualnih i provokativnih tema , uz nezaobilazne SF teme, davala poseban pečat. Instrumentalizacija je počivala na klavijaturama s konotacijama na klasičnu glazbu (Hammond orgulje, melotron), kao i u to vrijeme rijetkim korištenjem saksofona u progresivnoj glazbi (kojeg su kasnije pomalo kopiravši ubacili u svoju kajdanku Roxy Music). Peter Hammillov uvijek emotivan, pomalo ekstravagantan, ponekad iritantan vokal oduvijek je bio jasna markacija u prepoznavanju o čijoj se glazbi radi, nije da je bio nezaboravan, često puta je bio i omalovažavan, no činjenica je da je bio važna komponenta u izgradnji njihovog osebujnog stila u kojem su balade bile njihov forte. Interesantna je činjenica da (ipak zasluženu slavu) nisu stekli u domovini, već u Italiji uz pitanje kako je tako dobra glazba bila tako neprepoznata u domovini.
Bend je inače osnovan daleke 1967 godine u Manchesteru od strane pjevača i kompozitora Petera Hammilla i Chrisa Judgea Smitha na tada poznatoj izdavačkoj kući Charisma Records koja je njegovala sklonost pružanja šansi novim imenima (The Nice, Genesis, Hawkwind, The Alan Parsons Project, samostalni albumi Tonyja Banksa i Stevea Hacketta).
„Still Life“ je bio, može se kazati, tematski album sa istraživanjima oko nihilizma, fatalizma, očaja, utopljen u prkosan format simfo rocka kojeg su skladno realizirali osim Petera Hammilla (vokal, klavijature), Hugh Benton (klavijature, bas), David Jackson (saksofon, flauta) i Guy Evans (bubnjevi). Postoje mnoga mišljenja da predstavlja destiliranje njihovih pet prethodnih albuma.
Gotovo sve prethodno napisano sublimirano je u „La Rossa“ dugometražnoj epopeji u kojoj klavijature podsjećaju na Tony Banksove (Genesis), saksofon na najbolje trenutke Roxy Music, dok je Hammillov vokal uvijek na razmeđi između razgovijetnog i iritantnog, ponekad na granici pucanja glasnica u kompoziciji koja atmosferom odskače od ostatka materijala.
„My Room“ tipična je njihova balada sa izraženim saksofonom u visokim tonovima i odličnom solu, umirujućim basom i pozadinskom klavirskom pratnjom uz Hammillov „normalni“ vokal koji se gotovo idealno uklopio u pastoralnu atmosferu.
Za „Childlike Faith In Childhood's End“ sam naišao na zanimljiv komentar jednog štovatelja njihovog lika i djela koji smjelo tvrdi da je ova kompozicija al pari sa „Bohemian Rhapsody“ . Ne baš primjerena usporedba, no činjenica je da ova kompozicija sadržava sve one radosti, iznenađenja kroz česte izmjene ritma, solidne harmonije i superiornu instrumentalnu interpretaciju, dramsku komopnentu, dakle sve ono što rasna progresivna kompozicija mora imati. Rekao bih eulogija za progresivnu glazbu tog razdoblja.
Ipak bih za one koji se po prvi put susreću s ovim bendom preporučio veličanstvenu „Refugees“ s albuma „The Least We Can Do Is To Wave Eachother“.
Đorđe Škarica
/
