MC
A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Roger Waters
Žanr Rock
Grad Great Bookham, Surrey
Država Engleska, UK
Aktivan od 1964. - aktivan
WEB http://roger-waters.com/
Tags Roger Waters

Bookmark

George Roger Waters rođen je u ratno vrijeme, 6. rujna 1943. godine u selu Great Bookham, pokrajina Surrey, pored grada Dorking, četrdesetak kilometara južno od Londona, kao drugi sin učiteljskog para Mary Whyte i Erica Fletchera Watersa. Otac mu je bio pobožni kršćanin i pozvavši se na "prigovor savjesti" odbio je sudjelovanje u ratu. Dobrovoljno je vozio kola hitne pomoći tijekom bombardiranja Engleske i učlanio se u Komunističku partiju. Na polovici rata predomislio se i prijavio u vojsku. Kad je otišao na dužnost u Europu, majka se sa sinovima preselila u Cambridge da bi bili sigurniji od njemačkih bombardera koji su nadlijetali London.

Eric Waters proglašen je nestalim, uz pretpostavku da je mrtav, 18. veljače 1944. tijekom napada savezničkih snaga na obalama Anzija u Italiji. Iako je Roger tada imao samo pet mjeseci, pa se oca ne može sjećati, zbog ovog je događaja kasnije imao traume koje su se odrazile na njegovo stvaralaštvo, što se djelomično naslućuje u projektu The Wall, a eskaliralo je na sljedećem albumu, The Final Cut, posvećenom upravo njegovom ocu, albumu kojim je želio okončati karijeru Pink Floyda. No, s njima se samo razišao, dok su se oni nakon godina teških nadmetanja s Watersom oko autorskih prava i prava na ime, opet sastali i bez njega nastavili vrlo uspješnu karijeru.

No, vratimo se u vrijeme ranog djetinjstva Rogera Watersa. U Cambridgeu su odrastali i Roger Syd Barret, rođen 6. siječnja 1946. i David Jon Gilmour, rođen dva mjeseca kasnije, 6. ožujka. (Ne znam je li itko do sada primijetio tri "šestice" u datumima rođenja trojice kasnijih "velikana" "Pink Floyda" koji će jedan drugoga smjenjivati na kormilu grupe?!) Trojica budućih "velikana" prvi su se put srela kada su ih roditelji upisali u nedjeljni umjetnički klub na koledžu Homerton.

Roger Waters 1954. godine upisao se u Srednju školu za dječake Cambridgeshire gdje se  istakao kao vratar u prvoj postavi kriket momčadi i odličan vezni igrač u ragbi momčadi, a vikendom je pohađao mornaričku obuku s koje je uskoro nečasno otpušten, jer je više nije mogao podnijeti zbog "prigovora savjesti". Školski kolega bio mu je Tim Renwick, kasnije gitarist koji je surađivao s Pink Floydima. Waters je mrzio svaku sekundu škole osim kad se igrao. Niti školska iskustva Watersu nisu vremenom izblijedila, očito ih nije mogao zaboraviti, pa je i zbog njih The Wall takav kakav jest.

U to vrijeme pojavila se nova vrsta pop-glazbe, rock'n'roll. Watersu se baš nije dopala. Više je volio dixieland i blues. Od poduke klasične gitare je odustao jer su ga boljeli prsti i ta je glazba bila preteška.

Sydu Barrettu je 1961. umro otac, a Gilmourov je otac otišao za profesora genetike na Sveučilište New York i tako su se sva trojica tinejdžera od tada razvijala bez očinskog nadzora. S pojavom Beatlesa i Rolling Stonesa, "domaćih" rockera, Watersov se animozitet prema rocku počeo topiti. Nakon završetka srednje škole radio je u jednom arhitektonskom birou, a onda upisao studij na Politehničkom veleučilištu Regent Street u Londonu. U proljeće 1963. Waters je naišao na neke studente s kojima se dobro slagao. Među njima bili su bubnjar Nick Mason i klavijaturist Richard Wright. S tom će se dvojicom Waters, iako je, s već dvadeset godina, poznavao tek osnove gitare, priključiti jednom triju koji je objavio oglas da osnivaju band. Grupa će se zvati The Sigma 6, pa će mijenjati ime u The Megadeaths i The Screaming Abdabs, pa onda samo u The Abdabs.

Koliko god Waters mrzio školu, na veleučilištu je naišao na jednog predavača, arhitekta Mikea Leonarda, usput i odličnog klavijaturista i eksperimentatora sa svjetlosnim efektima, koji je predavao i na Umjetničkoj akademiji Hornsey. On je primao podstanare, a prvi su se njemu doselili Mason i Waters. Onda je došao Gilmourov prijatelj iz djetinjstva, gitarist Bob Klose, zbog kojeg je Waters morao prijeći na bas. Syd Barrett upisao je Umjetničku akademiju Camberwell, pa se uskoro i on uselio Mikeu Leonardu. Ova četvorka zajedno sa svojim stanodavcem osnovala je bend The Spectrum Five. Radili su i glazbu za Mikeove eksperimente na radionicama zvuka i svjetla. Mike je bio petnaest godina stariji od ostalih, pa nije vidio svoju budućnost u tom bandu. Ipak, bend se, njemu u čast, jedno vrijeme zvao i Leonard's Lodgers. Onda im se opet pridružio Richard Wright umjesto Mikea, a uskoro i još jedan došljak iz Cambridgea, Chris Dennis. U toj postavi čak su jednom bili i predgrupa Jeffu Becku. Roger Waters je djelovao kao šef, a Syd Barrett kao "višak" u bendu.

U to vrijeme bend još jednom mijenja ime. Upravo "suvišni" u tom blues bandu, Syd Barrett, imao je dvije mačke, koje su se zvale Pink i Floyd, a one su pak dobile imena po blues glazbenicima iz Sjeverne Karoline, Pinku Andersonu i Floydu Councilu čije je ploče Syd imao u svojoj kolekciji. U veljači 1965. bend se počinje pojavljivati pod imenima The Pink Floyd Blues Band i The Pink Floyd Sound. Uskoro je Chris Dennis morao otići iz benda, jer je pretjerao sa šegom na račun blues standarda koje su svirali, a i najbolji glazbenik među njima, Bob Klose, otpao je iz benda, jer se, za razliku od ostalih, posvetio ispitima. Njegovim odlaskom bend se morao prestati baviti bluesom, jer su ostali bez jedinoga koji se u to dobro razumio. Syd je preuzeo gitaru i počeo pisati svoje pjesme, a bend ih je izvodio onako kako je znao i mogao. Tako je nastao onaj rani, prvobitni, "psihodelični" Pink Floyd kojeg dobro znamo preko prvih singlova i albuma benda. Od toga trenutka razvoj Pink Floyda možemo pratiti preko objavljivanja njihovih radova, preko diskografije...

Roger Waters i "Pink Floyd" Syda Barretta

Kad bih mu imao prilike postaviti neko pitanje, jedno od njih bi svakako bilo je li ikada bio u Hrvatskoj i provjerio bih tako podatak na koji sam naišao u knjizi Kad svinje polete Marka Blakea. Tamo stoji da su ranih šezdesetih budući "Floydi" i društvo oko njih često putovali na izlete i ljetovanja u Grčku. Ljeta 1966. društvo u kojem su bili Roger Waters i Richard Wright putovalo je Europom u nekom starom automobilu, pa kad im je otkazao, nastavili su vlakom preko Jugoslavije do Grčke. Tada je Waters, navodno, imao prvo iskustvo s LSD-jem, ali ga je kasnije ponovio još samo jednom. Baš tada je bio uočljiv zamršen odnos između Wrighta i Watersa koji će kasnije imati kobne posljedice po "Floyde".

Kad su se vratili s ljetovanja, grupa The Pink Floyd Sound imala je niz koncerata u dvorani crkve Svih svetih u Londonu (!). Na prvom je bilo dvadesetak ljudi, a uskoro više nisu svi koji su došli mogli ući u dvoranu. Majstor rasvjete imao je 17 godina. Kombinirao je neobičan light show s projekcijama na platnu. Glazbenici nikako nisu mogli dobro svladati sviranje obrada, pa su bili prisiljeni naći neki svoj vlastiti smjer muziciranja. Waters je sve više svirao bas kao glavni instrument, a ne prateći. Barrett, Waters, Wright i Mason odustali su od daljnjeg studiranja. Syd je sve više osvajao pozornost publike i tako postajao glavni član grupe, a Roger se isticao kao dobar organizator. Svi su članovi pisali pjesme, ali Sydove su bile najbolje.

Grupa je počela svirati u klubu Blarney, a njihove su se priredbe nazivale UFO. Pušenje trave bilo je masovna pojava. Nije bilo vremenskog ograničenja u trajanju skladbi. Kasnije će izaći kratka video snimka atmosfere u tom klubu pod nazivom Pink Floyd London 1966-1967. Grupa je počela snimati svoje autorske skladbe ne samo tonski, nego i kao video-spotove. Debi-singl Arnold Layne objavljen je 11. ožujka 1967. godine. U Studiju 3 Abbey Roada snimali su pjesme za album prvijenac The Piper at the Gates of Dawn istovremeno dok su u Studiju 2 Beatlesi snimali "Sgt Pepper's Lonely Hearts Club  Band". Waters je bio posebno zainteresiran za rad u studiju i razvoj zvuka.

Pink Floyd svirali su i u SAD-u. Zbog pretjerivanja u konzumaciji opojnih droga Syd Barrett je bio sve manje upotrebljiv u svirkama uživo i ostali su odlučili pronaći i uključiti u grupu starog prijatelja Davida Gilmoura koji je u to vrijeme bio u Parizu i imao svoju grupu, Jokers Wild, ali mnogo manje uspješnu i poznatu od Pink Floyda. "Floydi" su se počeli pojavljivati kao petorka. Bilo je ideja da se Syda zadrži samo kao autora pjesama, ali Watersu se to nije dopalo. Htio je on pisati pjesme umjesto Syda. Na kraju Syd je stvarno otpao, a zamijenio ga je Gilmour.

Na drugom albumu grupe, A Saucerful of Secrets, Syd je zastupljen samo s jednom skladbom, kao "zaostatkom" koji ne treba odbaciti, jer od "Floyda" se ništa ne baca. Waters preuzima primat u skladanju, iako se ne razumije u notni zapis, nego razvija neki svoj interni, a iza njega je po zastupljenosti autorskih djela Wright. Mason i Gilmour potpisani su kao koautori na samo jednoj skladbi.

Onda je uslijedio album sa zbirkom skladbi za film More Barbeta Schroedera. Tu se Waters iskazao kao glavni kreativac. Nakon toga Waters predlaže da njihovi koncerti postanu događaji, spektakli, a ne da publika gleda njih kako sviraju okruženi instrumentima i uređajima nužnim za izvođenje glazbe.

U studenome 1969. izlazi dvostruki album Ummagumma, na tragu dotadašnjih radova, bez bitnog pomaka i razvoja. Jedna je ploča sastavljena od koncertnih snimki, a na drugoj je ploči, po Watersovom prijedlogu, svatko dobio priliku za desetak minuta samostalnog autorskog predstavljanja.

Nakon toga "Floydi" u Rimu snimaju nekoliko skladbi za film Zabriskie Point Michelangela Antonionija. Waters postaje sve produktivniji i stigne i sa strane, bez kolega iz grupe, s novim prijateljem Ronom Geesinom, napraviti glazbu za dokumentarni film The Body producenta Tonyja Garretta. Sudjeluju tu malo i ostali "Floydi", ali nisu potpisani na albumu.

Slijedi album s pompoznom epskom skladbom, s orkestrom i zborom na jednoj strani i nekim "ficlekima" na drugoj strani, jer kod "Floyda" ne samo da se ništa nije bacalo, nego su se mnoge stvari i reciklirale. To je album Atom Heart Mother na kojem surađuje i Ron Geesin. U to vrijeme  Waters je idejna i pokretačka snaga grupe, i najzastupljeniji kao autor. Mason mu je bio najbliži prijatelj i popuštao mu je, pa je zato on autorski najmanje zastupljen. Zato je Gilmouru i Wrightu Waters postajao sve veći problem. Wrighta, koji je u doba Syda Barretta bio drugi po kreativnoj snazi u grupi, sada je gušio produktivni basist.
Njih se dvojica nikada nisu slagala. Gilmour je pak imao kompleks "naknadnog" člana grupe koji zbog "zakašnjenja" u grupu nikako da izbori mjesto koje zaslužuje. S druge pak strane, Waters i Mason osjećali su se, kao arhitekti po struci, potencijalno ugroženi od strane glazbenika Wrighta i Gilmoura.

Do tada je grupa djelovala kao četvorka koja pokušava opstati nakon gubitka Syda Barretta čija sjenka neprestano lebdi nad njima. Tada, u studenome 1971. izlazi album koji "preživjele" "Floyde" konačno oslobađa tog opterećenja. Barrett postaje prošlost koje se uspijevaju osloboditi i počinju stajati na vlastitim nogama. Pink Floyd prestaje biti grupa Syda Barretta, a bez Syda Barretta. Usprkos svim antagonizmima među članovima koji će za desetak godina dovesti do raspada grupe, ovaj album djeluje kao zajednički rad grupe, kao uradak čvrsto povezanih i usklađenih glazbenih istomišljenika, a ne kao zbirka individualnih radova. Zove se Meddle i na njemu je briljantan ep Echoes koji su svirali na koncertima mnogo puta prije nego su ga snimili, pa je zato snimljen vrlo uobličen i zreo. S ovim albumom započet će najuspješniji dio stvaralaštva Pink Floyda, kojim su se konačno zaista vinuli u astronomske visine, nakon toliko već odsviranoga "space rocka". Počinju "zlatne" sedamdesete, bit će to Pink Floyd ne Syda Barretta već Rogera Watersa...

Od najveće prihvaćenosti do ideje da se ogradi zidom

Grupa "Pink Floyd" je tijekom 1971. objavila dva albuma. Osim "Meddle" kojim započinje nova faza rada grupe, prije njega objavljena je kompilacija "Relics". Ona će poslužiti novim fanovima "Pink Floyda" da na samo jednom albumu imaju presjek rada grupe tijekom šezdesetih, kako bi što brže i jeftinije djelomično nadoknadili propušteno.

"Statistički" najuspješniji album "Pink Floyda", "Dark Side of the Moon" sniman je bar osam mjeseci, od lipnja 1972. do siječnja 1973. u namjeri da bude i glazbeno i producentski i tehnički savršen. Objavljen je u tada novom čudu stereo tehnike, u kvadrofoniji. Na prste se mogu nabrojiti albumi koji su ikada u povijesti snimljeni u toj tehnici, bez obzira na glazbeni žanr, jer ta tehnika u kojoj slušatelj treba sjediti nasred sobe dok je u svakom uglu sobe po jedan zvučnik, na žalost klasičnih ljubitelja hi-fi zvuka, nije zaživjela. "Floydi" su na koncertima izvodili neke dijelove toga albuma i prije nego je izašao, baš kao što su to činili i s prethodnim albumom "Meddle". Čak su objavljene i piratske koncertne snimke. No, za vrijeme rada na tom svom remek-djelu, "Floydi" su napravili prekid, kako bi snimili jedan posve drugačiji album, s potpuno novom glazbom! Bio ih je, naime, opet nazvao režiser Barbet Schroeder kome su svojedobno napisali glazbu za film "More", da mu sada napišu i izvedu glazbu za film "La Vallee". U dva tjedna boravka u jednom pariškom studiju, napisali su desetak potpuno novih, za njih sve kratkih skladbi i još su stigli otići na malu turneju po Japanu. Album je nazvan "Obscured by Clouds". Svi su članovi grupe podjednako radili na njemu. Nakon toga počet će razvoj vladavine Rogera Watersa čija će "diktatura" dovesti do raspada grupe deset godina kasnije, nakon zlatnih sedamdesetih, to jest najuspješnijeg razdoblja u radu grupe, najuspješnijeg "statistički", po popularnosti, po prodaji albuma i po financijskim rezultatima. Jedina skladba koju je na tom albumu potpisao samo Waters jest "Free Four", glazbeno vesela i prpošna, a po stihovima je inkubator iz kojeg će kasnije buknuti "The Wall" i "Final Cut". Za vrijeme snimanja "Tamne strane Mjeseca" "Floydi" su stigli svirati svoju glazbu po Francuskoj, čak na nekim baletnim predstavama.

Još su nešto "Floydi" stigli napraviti za vrijeme snimanja albuma "Dark Side of the Moon": snimiti glazbeni film "Live at Pompeii". Nakon neuspjelog pokušaja dogovora za suradnju na nekom filmu Adriana Mabena, ostvarili su drugu ideju ovoga redatelja, da odsviraju sat svoje glazbe nasred praznog starorimskog amfiteatra u Pompejima, okruženi samo nekolicinom članova iz ekipe i lokalnom djecom koju su redari pustili na snimanje. Film nije dovršen u Pompejima, već u studiju u Parizu, pa su ti dijelovi filma "noćne scene". Kasnije će film biti proširen scenama sa snimanja albuma "Dark Side of the Moon".

Na albumu "Dark Side of the Moon" tek u pretposljednjoj skladbi, "Brain Damage", Waters prvi put na albumu preuzima ulogu glavnog vokala. Bio je svjestan da ima lošiji glas od Gilmoura, pa ga je Gilmour morao ohrabrivati da ipak i on zapjeva. Iako se po potpisima autora pojedinih skladbi i ovaj album čini prilično "demokratičnim", po prvi put je na jednom albumu "Pink Floyda" Roger Waters, na svoj izričiti zahtjev, sam napisao sve stihove. Kasnije će se pokazati da je to bila prva sjemenčica kasnijeg nepopravljivog razdora u grupi, iako je Gilmour smatrao da su stihovi tako dobri da su zasjenili i glazbu. Taj je album jedan od najprodavanijih i najdugovječnijih na vrhovima top lista svih vremena.

Nakon ovoga albuma samo je Mason kupio kuću na jugu Francuske, svi ostali kupili su vile u Grčkoj. Trideset godina kasnije Waters je izjavio: "Moram prihvatiti da sam u tom trenutku postao kapitalist. Više se nisam mogao pretvarati da sam odani socijalist." No, dio je zarade ipak dao u dobrotvorne svrhe.

Od siječnja do srpnja 1975. "Floydi" su opet u studiju. Do tada su već opet koncertno izvodili neke nove skladbe. I na ovom će albumu svirati, kao i na prethodnom, saksofonist Dick Parry. Glavna skladba albuma posvećena je nostalgijom za Sydom Barrettom. Pisanje stihova opet je preuzeo Waters. Za vrijeme snimanja ovog albuma koji će se zvati "Wish You Were Here", grupa je stigla biti i na turneji po Americi. Gilmouru je na snimanju albuma bilo neugodno pjevati neke Watersove stihove, a Waters se još uvijek u pjevanju baš i nije snalazio, pa su za jednu skladbu, "Have a Cigar" unajmili pjevača Roya Harpera. Poslije je Waters zaključio da je to bio loš potez. Roy je to dobro otpjevao ali to više nisu bili "Floydi". Te se godine Waters rastao sa suprugom. I u grupi je bilo previranja, što nije utjecalo na popularnost novog albuma za koji su mnogi smatrali da je nadmašio svoga prethodnika. Neki su pak mislili da je to jadan album! Waters je potpisnik ili bar supotpisnik svih skladbi s albuma, a Mason, njegov najbolji prijatelj iz grupe, po prvi put se nigdje imenom ne spominje. Album je izašao u rujnu 1975. godine i prije će izaći sljedeći album nego će "Pink Floyd" igdje zasvirati uživo pred publikom!

U travnju 1976. počelo je snimanje novoga albuma. Već su od ranije postojale dvije skladbe koje nisu objavljene na prošlom albumu. U Watersovim stihovima na albumu "Wish You Were Here" dominiralo je razočaranje, a sad će iz stihova izbijati agresija. Novi album, "Animals" poklopit će se s duhom vremena bolje nego što bi itko očekivao. Uz to Waters napreduje u osvajanju vlasti u grupi. Potpisuje sve skladbe, a samo jednu dijeli s drugopotpisanim Gilmourom. U tekstovima je inspiriran "Životinjskom farmom" Georga Orwella. One dvije pjesme koje nisu stale na prošli album, "Raving and Drooling" i "Gotta Be Crazy" prerađene su i preimenovane u "Sheep" i "Dogs". S još samo dvije nove skladbe ovaj je album već postao zaokružena cjelina. Od tih dviju skladbi jedna je, "Pigs on the Wing", podijeljena na dva dijela, s kojima album počinje i završava. To je, tek sada, prva prava ljubavna pjesma "Pink Floyda", čak optimistična, jer se u to vrijeme, nakon rastave braka, Waters ponovno sretno zaljubio.

Waters je osmislio i izgled omota za taj album. Dok se vozio biciklom po južnom Londonu, fotografirao je elektranu Battersea i njen "koban" i "nehuman" izgled mu se dopao. Dosjetio se između njena četiri dimnjaka postaviti veliki balon u obliku svinje, punjen helijem, a 14 je fotografa nekoliko dana snimalo. Svinja je jedan dan čak i pobjegla u nebo, jer je puklo uže kojim je bila vezana za tlo, ali se neoštećena prizemljila na nekoj poljani u Kentu pa su otišli po nju i nastavili snimanje. Album je objavljen u siječnju 1977. godine. Onda je konačno uslijedila turneja po Europi i Americi.

Waters se sve više sukobljavao s članovima grupe i odvajao se od njih, a pogotovo se sve više razilazio s Wrightom. Sve je teže podnosio velike stadionske koncerte na kojima publika urla, viče i puca petardama, a najmanje pažljivo gleda i sluša. Počeo se za vrijeme koncerata "svađati" s "neposlušnom" i "nemirnom" publikom, vikao je na nju, a na jednog je obožavatelja u prvom redu gledališta na posljednjem koncertu turneje, na novosagrađenom olimpijskom stadionu u Montrealu, pljunuo kad mu je ovaj dosađivao upornim traženjem da odsviraju "Careful With That Axe Eugene". Bio je to početak njegove ideje da između sebe i publike izgradi čvrsti, visoki, neprobojni i neprozirni zid.

"The Wall" postaje zid između Watersa i ostatka svijeta i početak kraja "drugog" "Pink Floyda"

Krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća Roger Waters je sve više prezirao velike stadionske svirke, dok su ga kolege iz grupe tješili da se radi o dobroj zaradi. Watersu je sve više smetala gužva i buka u publici, u kojoj su mnogi često bili pod utjecajem alkohola ili nekih "jačih sredstava", pa je imao osjećaj da je publici slušanje svirke u drugom planu. Odlučio je stoga napraviti intrigantnu predstavu: podići zid između publike i sebe.

Waters je napisao nekoliko novih pjesama od kojih će neke podijeliti s grupom na njihovom sljedećem albumu, a neke će ostati za njegov budući prvi samostalni album. O novim Watersovim demo snimkama Nick Mason je rekao da su grozne ali im je ideja odlična. I David Gilmour je smatrao da je ideja odlična, ali su pjesme depresivne i na trenutke dosadne.

Waters je za producenta odabrao Boba Ezrina koji je napisao i scenarij za imaginarni film. Film prati život izvjesnog izmišljenog Pinka, ali ima dosta elemenata iz Watersovog života. Druga se polovica filma odvaja od Watersove biografije, ali je odraz Watersove percepcije klime u glazbenoj industriji i propadanja Syda Barretta, a na kraju i te nesretne publike s kojom se "svađao" na posljednjoj turneji.

Tako se rađao "The Wall" i postepeno postajao koncept koji će se materijalizirati kroz tri medija: album, koncert i film. Ekipi se pridružio i ilustrator Gerald Scarfe. On je skicirao likove i scene po Watersovoj priči, ali kako Watersov dio posla još nije bio gotov, Scarfeove skice su povratno utjecale i na daljnji Watersov rad na konceptu. Još je jedno novo ime ušlo u ekipu: James Guthrie je postao koproducent, to jest dobio je isti posao koji je već imao Bob Ezrin. "The Wall" je bila zamisao i stvar Rogera Watersa a trebao je ispasti projekt "Pink Floyda". Nije to bilo lako ostvariti, jer se Waters pretvarao u diktatora i sve oko sebe počeo tretirati kao izvršioce koji ga moraju bespogovorno slušati.

Sva četvorica "Floyda" u to su vrijeme financijski jako loše stajali, pa su se na godinu dana preselili u Francusku kako bi izbjegli oporezivanje u domovini koje je za njih bilo vrlo nepovoljno. U Francuskoj su i snimali. Waters je nametnuo tempo rada koji je za "Floyde" bio neuobičajeno discipliniran, svaki dan od 10 do 18 sati. Ezrin je stalno kasnio jer mu zbog napetosti u ekipi nije bilo ugodno dolaziti. Osim toga, po Watersovom je nalogu bio lošije plaćen od ostalih. Waters je bio vrlo strog, doduše prema sebi najviše, pa je takav bio i prema ostalima, ali se to njima nije dopadalo. Odnos između Watersa i Wrighta gotovo se potpuno raspao, tim više što je Wright zahtijevao da na albumu bude potpisan kao producent. Wright je osim toga bio u depresiji jer je, ne jedini u ekipi, imao bračnih problema.

Da bi album izašao prije Božića počeli su snimati u dva odvojena studija. Ljetne su praznike proveli svatko na svojoj strani, a u jesen su nastavili snimati u Los Angelesu. Kad su se okupili, Waters je rekao Wrightu da izađe iz grupe. Gilmour je prigovorio Watersu da može samo on sam izaći iz grupe, a ne može izbaciti iz grupe nekoga tko je u njoj otpočetka. Konačni Watersov ultimatum je bio da se Wright povuče nakon snimanja albuma ili "The Wall" neće biti objavljen pod imenom "Pink Floyda". Smatrao je to svojom pločom, a ostalima je samo dopustio da sviraju na njoj. Waters je uspješno izgradio i "zid" između grupe i javnosti, zid preko kojega nikakva informacija nije mogla iscuriti svih tih godina o pravom stanju u grupi. I za novinare i za fanove "Floydi" su djelovali kao složna grupa u kojoj, za razliku od mnogih drugih glazbenika iz njihove branše, nema ni najmanje afera i skandala.

Pred kraj snimanja Waters je uključio još nekoliko glazbenika da odsviraju neke dionice. I mnogo drugih epizodnih uloga uključeno je u taj sad već grandiozni projekt, od zbora opere iz New Yorka, do učenika jedne siromašne osnovne škole u Londonu.

{mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2011/04/12/pink.jpg, images/SGrecenzije/2011/04/12/pinkm.jpg, Pink Floyd - The Wall, Left}Mason i Wright nisu nigdje potpisani na albumu, Gilmour na samo tri skladbe kao koautor, a svu je ostalu slavu sebi pripisao Waters. Album koji je inspiriran gađenjem prema stadionskim nastupima pokazao se idealan za izvođenje baš na tim mjestima. Album je diljem svijeta prodan u 23 milijuna primjeraka. Koncerte bi započinjala lažna, zamjenska grupa, a tek iza prve skladbe pojavili bi se pravi "Floydi" i razotkrili "prijevaru". "The Wall" je bio performance s mnoštvom efekata, lutaka i animacija koji su pratili tok koncerta. Koreografija koncerta bila je tako komplicirana da se Gilmour bojao popiti ijedno piće prije koncerta. Wright je svirao iako je zapravo već bio najuren iz grupe. Ali baš zato jedini nije financijski izgubio na toj turneji! Naime, dobivao je plaću kao najamnik, dok su ostala trojica kao ulagači doživjeli financijski krah, jer je postavljanje te predstave stajalo više nego je vraćeno preko ulaznica, tim više što Waters nije popuštao u odluci da sviraju samo po dvoranama. Za "Newsweek" je Waters izjavio: "Pretvaramo se da smo vesela skupina prijatelja, ali to nije istina već sedam godina."

U to je vrijeme objavljena prva kompilacija radova grupe poslije albuma "Relics". Waters u tome uopće nije sudjelovao, već je razmišljao o filmu "The Wall". Tako kompilacija ima naslov koji joj Waters sigurno nikada ne bi dao: "A Collection of Great Dance Songs". Kako bi Waters reagirao kad bi vidio da publika i pleše na njegovu glazbu?

Bob Geldof je prezirao opus "Pink Floyda" iz razdoblja poslije Syda Barretta, ali je privučen pozivom da igra glavnu ulogu u filmu i dobrom zaradom pristao na suradnju. Alan Parker preuzeo je režiju. Za vrijeme snimanja bilo je žestokih sukoba oko koncepcije između filmaša i Watersa. Neke su pjesme iznova snimljene, a uvrštena je i jedna koja je s albuma izbačena: "When the Tigers Broke Free". U filmu ima i vrlo zapaženih petnaestak minuta animacija Geralda Scarfea. Film je vrlo turoban, a život u grupi postat će još turobniji, naročito nakon što se više nije moglo skrivati da je Waters izbacio Wrighta iz grupe.

U sljedećem nastavku ove priče Waters će albumom "Final Cut" raspustiti "Pink Floyd". Grupa će se kasnije oporaviti bez njega, ali mi više nećemo pratiti nju, nego ćemo krenuti za Rogerom Watersom. No, da završimo ovaj nastavak priče s projektom "The Wall", kako smo i počeli: "The Wall" na sceni nije dovoljno glumljen, pored svih čudesnih scenskih efekata, da bismo taj projekt mogli zvati rock operom, ali bismo ga mogli smatrati rock oratorijem. Iako po zamisli nema nikakve veze s Berlinskim zidom, ipak je iskorišten da se ponovno postavi na scenu povodom rušenja Berlinskog zida, na licu mjesta, u Berlinu, 21. srpnja 1990. godine. Waters je to odradio s mnogim svjetski poznatim glazbenicima, a osim njega, iz "Pink Floyda" nije bilo nikoga.

Možda je "fenomenu" "The Wall" posvećeno ovim nastavkom previše mjesta u cjelokupnom praćenju biografije Rogera Watersa, ali osim što je i objektivno važan, "The Wall" je posebno važan i za ljubitelje "Pink Floyda" u Hrvatskoj. Naime, nikada nitko iz "Pink Floyda" nije nastupio u Hrvatskoj, pa niti prije u Jugoslaviji, sve do 13. travnja 2011. godine, kada je u zagrebačkoj "Areni" "odigran" čitav "The Wall", u sklopu velike svjetske turneje kojom je Waters obnovio tu svoju "igračku" nastojeći biti što izvorniji, ali koristeći napredak tehnologije u proteklih tridesetak godina koliko je prošlo od prvog izvođenja ovog čuda zamisli, tehnike i glazbe. Zato sam se potrudio ulaziti malo detaljnjije u taj dio života i rada Rogera Watersa, da steknemo bolji uvid u to, dok mu se divimo ili ga ne podnosimo, što se čitavo to vrijeme, kad se idejno zidao i prvi put materijalizirao, zapravo događalo "iza" tog "monstruoznog" "Zida".

"The Wall" je srušen ali je ostao između Rogera Watersa i "Pink Floyda"

U proljeće 1982. godine desio se bizarni Falklandski rat. Rogeru Watersu bio je to prvi rat koji je svjesno doživio da ga vodi njegova država. U srpnju te godine namjeravao je s grupom započeti rad na novom albumu koji bi bio nasljednik "The Walla" i ovaj je rat Watersu predstavljao bolnu inspiraciju. U tim se okolnostima rađao "The Final Cut", kritika apsurdnoga rata u kojem se (po tko zna koji put opet) uzalud gine. Tim će albumom još izravnije nego u "The Wallu" izraziti svoju traumu što nikada nije upoznao svoga oca koji je poginuo kao saveznički vojnik 1944. godine u Italiji, pet-šest mjeseci nakon Rogerovog rođenja. Na tom je albumu Waters još više "prigrabio vlast" u grupi. Gilmouru je dao da otpjeva samo jednu pjesmu ("Not Now John"), ali one i jesu uglavnim takve da ih može otpjevati samo Waters. Neke su pjesme samo "preseljene" s planiranoga albuma "Spare Bricks" koji je trebao biti nastavak "The Walla", ali sukob s Argentinom skrenuo je tok događaja toliko da je Waters odustao od "Spare Bricks". Snimanje je potrajalo do kraja godine, a Richarda Wrighta, kojega je Waters udaljio iz grupe, zamijenili su Michael Kamen, koristan i zato jer je ravnao filharmonijom koja je također imala udjela u snimanju, te Andy Bown, ali bili su samo "plaćenici" kao i još neki glazbenici na drugim instrumentima. Gilmour je imao primjedbe na kvalitetu komponiranih skladbi. Waters bi mu čak i dao priliku da uvrsti poneku svoju skladbu ali je Gilmour u to vrijeme, i po vlastitom priznanju, bio prilično lijen za stvaranje novih skladbi i jednostavno ih nije imao. Odnos između Watersa i Gilmoura postepeno se pogoršavao i na kraju su snimali svoje dionice strogo odvojeno, ne želeći se susretati. Ipak, kako je komentirao Andy Bown, koji je dugo vremena bio svirao u grupi "Status Quo", još uvijek su "Floydi" bili džentlmeni naspram drugih glazbenika. Naime, izvana bi rijetko tko mogao primijetiti da među "Floydima" nešto nije u redu. Gilmour se nije slagao s političkom angažiranošću albuma "The Final Cut" i napadima na Margaret Thatcher ali je morao pristati na to jer nije imao svojih pjesama. Nick Mason stao je na Gilmourovu stranu i Waters je već i prije nego su završili snimanje znao da je ovo njihov posljednji zajednički album. Kad je album izašao u ožujku 1983. godine, doživio je sve moguće ocjene, od loše do odlične, a pratila ga je slaba promidžbena kampanja i turneje uopće nije bilo. Glazbenici su se razišli, da bi Gilmour objavio drugi samostalni album "About Face" godinu dana kasnije, a Waters mjesec i po nakon Gilmoura svoj prvi, "The Pros and Cons of Hitch Hiking" (ako ne računamo glazbu za film "The Body" 1970. godine). U to vrijeme album je obavio i Richard Wright, a Nick Mason će isto učiniti 1985. godine.

Album "The Pros and Cons of Hitch Hiking" sastoji se mahom od pjesama koje su odbačene u vrijeme rada na "The Wallu". Radnja albuma traje koliko i album, odvija se u realnom vremenu, između 4:30 i 5:11 ujutro. Glavni junak se budi, pa opet zaspi, pa sanja... Čovjek koji živi monogamnim obiteljskim životom u snu pokupi autostopisticu pa s njom ima šeprtljavu seksualnu avanturu. Na kraju se sretan budi pored supruge. Najveće iznenađenje albuma je možda zamjena na gitari za Davida Gilmoura: bio je to glavom i bradom (tada je baš nosio bradu) Eric Clapton!

Ne samo da je Clapton bio Watersov svirač na albumu, nego mu je bio i član prateće grupe na turneji. Upravo se bio oslobodio alkohola i obnovio vlastitu karijeru. Ostali svirači bili su: Andy Newmark s "The Final Cuta" na bubnjevima, klavijaturisti su bili Michael Kamen i Chris Stainton, te još jedan gitarist, Tim Renwick, stari školski prijatelj. Kamena i Renwicka će u daljnjim godinama "posuđivati" za sebe i David Gilmour.

Turneja u tom sastavu nije se baš sretno odvijala. Waters je mogao primijetiti, isto kao i Gilmour na svojoj strani, da su oni slavni kao "Pink Floyd", a da njihova pojedinačna imena nisu baš tako zvučna i popularna. Na Watersovim koncertima neke stare skladbe "Pink Floyda" zvučale su čudno kad ih sviraju Clapton i ekipa, pa ipak je publika padala u euforiju kad je došla na red bilo koja Claptonova solaža, jer je Clapton bio prejako ime da bi publika ostala ravnodušna. Osim toga, Clapton je svojom karizmom publiku navodio na "življe" ponašanje, koje je Waters opet ocijenio kao "nepažljivo slušanje teksta", te je zbog toga, a i zato jer ga je Clapton zasjenio popularnošću, na jednom koncertu opet napravio incident: bacio je bas na pod pozornice, cinično uzviknuo: "Slavni Eric Clapton!" i pobjegao. Nakon toga se kajao i ispričavao i Claptonu i glazbenicima i publici.

Usprkos toj neugodnosti, Clapton je ostao u bendu do kraja turneje i prijateljski se rastao s Watersom, pokupivši sobom Staintona i Renwicka. Waters je sljedeće godine obavio još jednu turneju po Americi, s manje poznatim imenima u bendu, po manjim dvoranama. Gitaristima je uvjetovao da ne smiju svirati niti kao Gilmour niti kao Clapton.

U listopadu 1985. Waters je povukao prvi potez prema službenom raspadu "Pink Floyda": uložio je sudski zahtjev da se zabrani daljnja upotreba imena "Pink Floyd" a uskoro je poslao pismo izdavačkim kućama "EMI" i "Columbia" da napušta bend. Parnica će trajati oko godinu dana. Za to vrijeme Waters je prihvatio producentski posao na glazbi raznih autora za film "When the Wind Blows". Album je objavljen u listopadu 1986. godine, i prošao je nezapaženo kao i film.

Sljedeće godine Roger Waters brži je od "ostatka" svog bivšeg benda, jer u lipnju objavljuje svoj novi album, "Radio K.A.O.S.", nekoliko mjeseci prije "Pink Floyda". Davidu Gilmouru nije bilo lako, jer je morao sebe vratiti u stvaralačku disciplinu i skladateljsku formu, a svoje kolege u sviračku formu, te "oteti" Watersu producenta Boba Ezrina kojem je ponudio "humanije" uvjete rada. Usprkos Watersovim prijetnjama, album "A Momentary Lapse of Reason" bit će objavljen pod imenom "Pink Floyd".

"Radio K.A.O.S." je bio još jedan konceptualan album. Središnji lik je Billy, dječak u invalidskim kolicima. Za njega brine brat, rudar, koji zbog štrajka dospije u zatvor. Billyja pošalju ujaku u Los Angeles gdje ustanovi da telepatski može napadati računalne sustave, sprijatelji se s DJ-em s radio stanice K.A.O.S. te zavara svijet da će u velikim gradovima svijeta eksplodirati balistički projektili. Posljednja pjesma "The Tide is Turning" iznenađuje obratom. Nakon turobne atmosfere čitavog albuma dolazi se do zaključka da je rat beskoristan i da je ljubav važnija od svega. To je nježna melodiozna himna koju bismo prije mogli pripisati Gilmouru. Kad ju je čuo, Gilmour ju je i pohvalio.

Albumom dominiraju sintesajzeri, sintetički glas i bubnjevi s mnogo jeke pa je po ukusima mnogih zato album naporno slušati. Kasnije je i Waters priznao da je produkcijski previše "popeglan" i pretjerano "moderan" te da su Ian Ritchie i on time "zeznuli" album. Turneja je počela u kolovozu, prije turneje "Pink Floyda" i Waters je odlučio da bude mnogo pristupačniji publici nego do tada. Shvatio je da je naštetio sebi nekadašnjim "luksuzom" da "tjera" anonimnost, jer ljudi odista ne znaju niti tko je on niti što je radio u "Pink Floydu". Rezultat toga bila je i slaba posjećenost njegovih koncerata po istočnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država. Za to vrijeme izašao je i album "Pink Floyda" ali kako je ovdje riječ o Rogeru Watersu, nećemo više pratiti karijeru benda. Reći ćemo samo kako se album "Pink Floyda" prodavao bolje od Watersovog, i dok je Waters jedva "punio" dvorane, "Floydi" su "rasprodavali" stadione. U Americi se dogodilo da su svirali jedni blizu drugih, pa je u jednoj prilici, iako je Waters zabranio ekipi "Pink Floyda" da posjećuju njegove koncerte, nekolicina njih ušla neprimjetno na watersov koncert. Waters je sa svojim "The Bleeding Heart Bandom" na repertoaru imao i neke skladbe iz repertoara "Pink Floyda". "Uhode" su konstatirale da Watersovi svirači zvuče kao bend koji svira obrade. Waters je svirao ispred tri tisuće posjetitelja, a "Pink Floyd" dan kasnije ispred osamdeset tisuća. Jednom je to Gilmour prokomentirao otprilike ovako: "...da je Waters uložio pola truda u svoju karijeru koliko je uložio protiv nas, bolje bi prošao..."

Waters nije odustajao od sukoba s "Floydima". Pokušao im je zabraniti i leteću svinju, pa su joj "Floydi" dodali velike testise, samo da se tobože razlikuje od prijašnje svinje koja je bila ženka.

23. prosinca 1987. Waters i Gilmour su na Gilmourovom brodu-studiju "Astoria" potpisali ugovor kojega se drže još i danas. Waters ima pravo na neke skladbe "Pink Floyda" kao i na čitav "The Wall" a Gilmour i Mason imaju pravo na ime "Pink Floyd". Time je i službeno počelo treće, posljednje razdoblje "Pink Floyda", pod vodstvom Davida Gilmoura. Wright, koji se vratio kolegama iz "Pink Floyda", pravno je bio samo njihov "svirač" s plaćom od 11 tisuća dolara tjedno.

Tako je, konačno pravno potpuno regulirano, Waters dočekao burne povijesne događaje koji su prekrajali svjetsku povijest i geografiju. U studenome 1989. počeo se ne samo klimati i ljuljati 45 kilometara dug Berlinski zid, već su istočnonjemačke vlasti dozvolile i rušenje zida, pa i odnošenje njegovih komadićaka kao suvenira. U niz priredbi koje su slavile pad zida uvršten je 21. srpnja 1990. i dugo neizvedeni spektakl "The Wall". U blizini Brandenburških vrata, na Postdamer Platzu, uz ruševine Berlinskog zida, Roger Waters odlučio je iste večeri sagraditi i srušiti svoj čuveni zid, ali uz pomoć nekih drugih glazbenika ali nikako ne s "Pink Floydom". Koncert je prenošen u 35 zemalja. Zid je bio visok 23 metra, dug 180 metara i sagrađen od 2500 cigli. Dva mjeseca prije dogovorenog datuma jedini dogovoreni sudionik bio je njemački bend "Scorpions". Na kraju je ipak sakupljeno dovoljno poznatih glazbenika iz čitavoga svijeta. "The Wall" je izveden, uz tehničke poteškoće i zastoje, te uz promjenljivu kvalitetu izvedbi pojedinih skladbi. Neki su dijelovi predstave izazvali i neugodne asocijacije, na primjer kada Pink zamišlja da je diktator poput fašističkog, ali Waters se nadao da će svi shvatiti da je to satira. No, rušenje zida i dodatak "The Tide Is Turning" podigli su atmosferu, "učvrstili" moral, ujedinili sve prisutne i oplemenili svečanost. Računa se da je spektakl uživo promatralo bar 200 tisuća ljudi i još oko milijardu preko televizije.

Svi koji su snimali izravan prijenos i kasnije gledali službeno objavljenu snimku mogli su primijetiti razliku, jer na objavljenim snimkama nema tehničkih neprilika. Neki su dijelovi, naime, naknadno ponovno snimljeni, a Sinead O'Connor odbila je ponovno pjevati skladbu "Mother" koja je bila prekinuta na polovici izvedbe zbog nestanka električne energije na dijelu tehnike, pa se na snimci nalazi njezina izvedba s generalne probe.

Nakon ovog djelomično uspjelog projekta, jer nije uspio sakupiti planirani iznos sredstava za Spomen-zakladu za pomoć žrtvama prirodnih katastrofa, Waters se povukao iz javnog života da popravi svoj profesionalni i privatni život. Rastao se po drugi put u životu i oženio treći put.

U kolovozu 1992. Waters objavljuje album "Amused to Death". Najvažnije teme bile su masakr na Trgu Tiananmen 1989. i Zaljevski rat. Waters se obrušava na televiziju kao medij koji užasima takve vrste zabavlja gledatelje. Na albumu gostuje više poznatih i cijenjenih glazbenika. Posebno je zapažen gitarist Jeff Beck koji je, da nije uskočio David Gilmour, možda mogao biti gitarist "Pink Floyda" nakon Syda Barretta. Tekstovi samo potvrđuju Watersove čvrste stavove o svijetu koje forsira od vremena kada se počeo razilaziti s "Pink Floydom". Turneje nije bilo jer je prodano samo milijun primjeraka albuma, što je za Watersa bilo malo. Priznao je da bi prodao 10 milijuna da je objavljen pod "firmom" "Pink Floyd". Sljedećih sedam godina nije javno nastupao.

Turneja "Pink Floyda", povodom objavljivanja drugoga albuma pod vodstvom Davida Gilmoura, "Division Bell", 1994. godine, završila je sljedeće godine s 14 koncerata u londonskom Earls Courtu. Koncept koncerta bio je takav da se drugi dio sastoji od kompletno izvedenoga albuma "The Dark Side of the Moon". Gilmour je ponudio Watersu da s njima odsvira taj drugi dio koncerta, ali nije pristao.
Posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća grupa "Pink Floyd" imala je jednu od najboljih turneja u karijeri, a Roger Waters uglavnom se posvetio privatnom životu. U glazbi je počeo raditi nešto za njega neprepoznatljivo: dugo planiranu operu o Francuskoj revoluciji! "Ça Ira" postavljena je na pozornicu i objavljena konačno 2005. a postoji francuska i engleska verzija.

No, 1999. Waters se vratio u javnost nizom nastupa uživo. Na neki od tih koncerata je otišao i Richard Wright i poslije koncerta susreo s i rukovao s Watersom iza pozornice, prvi put nakon gotovo dvadeset godina. U ožujku 2000. pojavilo se izdanje: "Is There Anybody Out There? The Wall Live: Pink Floyd 1980.-81.". Radi se o snimkama s koncerata u Earls Courtu. Uskoro će objaviti i album i DVD sa koncertnim snimkama nazvani "In the Flesh".

U siječnju 2002. slučajno su se sreli na jednoj plaži u Karibima Nick Mason i Roger Waters i srdačno se družili ostatak dana. Nakon mjesec dana već je Mason gostovao na Watersovoj turneji. Svirali su zajedno prvi put nakon turneje "The Wall" 1981. godine.

Iste godine Waters objavljuje kompilaciju svojih radova: "Flickering Flame: The Solo Years Volume 1", a da nijedan "volume" poslije toga nije objavljen. Jedina nova pjesma je "Flickering Flame".

Ostat će u sjećanju svih fanova "Pink Floyda" dan 2. srpnja 2005. kada su prvi put nakon gotovo 25 godina nastupili zajedno ponovno sva četiri "Floyda", dakle samo bez Syda Barretta, u Londonu, na jednom od humanitarnih koncerata "Live 8", za oprost dugova afričkim državama. Uspio ih je spojiti organizator, glazbenik Bob Geldof, koji je igrao glavnu ulogu, ulogu Pinka u filmu "The Wall". Svirali su zajedno 18 minuta.

Sljedećih godina Waters će opet koncertirati po svijetu, izvodeći između ostaloga i kompletni "The Dark Side of the Moon", a s njim je ponekad svirao i Nick Mason. Kako je koncertirao i Gilmour sa svojim bendom, po svijetu su često istovremeno koncertirala dva "Pink Floyda".

Prilika za ponovni susret četvorice "Floyda" bilo je još nekoliko, tako i nakon smrti Syda Barretta 7. srpnja 2006. na jednom od koncerata posvećenih prvom vođi benda, ali Waters je nastupio sam, a ostala trojica zajedno. Čini se kao da jedno vrijeme susret smatra mogućim Gilmour a jedno vrijeme Waters, ali nikada obojica u isto vrijeme. A onda se desilo nešto što je ponovni susret sve četvorice učinio potpuno nemogućim: 15. rujna 2008. umro je Richard Wright.

Godinama je Roger Waters svirao koncerte pod nazivom "In the Flesh", izbor skladbi iz svih razdoblja svoga stvaralaštva, da bi 2010. obnovio projekt "The Wall" i već četvrtu godinu putuje svijetom s tom, po mnogima, najvećom rock inscenacijom uopće. Trebalo je proći još toliko godina koliko je imao kad je napisao to djelo da ga konačno s lakoćom može izvoditi po dvoranama i stadionima. Proslavit će i 70. rođendan na ovoj maratonskoj turneji gdje po drugi put dolazi u Hrvatsku, nakon Zagreba 13. travnja 2011. Je li mogao prije pola života, kada je s teškom mukom, jer tehnologija nije toliko bila dorasla njegovim željama, izveo "The Wall" na svega nekoliko mjesta u svijetu, zamisliti kako će ipak dočekati da se u poznim godinama igra s tom vrlo zahtjevnom predstavom po čitavom svijetu, pa i u Hrvatskoj čak dva puta? Tehnički perfekcionizam, i video i audio, te politički angažirano proturatno i humanitarno djelovanje (kakvo nije baš pokazao u odnosima s najbližima), sve što voli, omogućava mu baš predstava "The Wall". Uoči predstave u Splitu, na Poljudu, 23. srpnja, završavamo putovanje kroz dosadašnji život i rad Rogera Watersa, ovoga vitalnoga visokoga mršavoga "čovjeka u crnom", koji živi već u svom četvrtom braku, a svira, između ostalih, sa svojim sinom iz drugog braka, rođenim između albuma "Wish You Were Here" i "Animals" i s gitaristom Snowyjem Whiteom koji je malo svirao na albumu "Animals". Na jednom koncertu "The Wall" u Londonu prije dvije godine na vrhu zida se umjesto Snowyja Whitea u skladbi "Comfortably Numb" pojavio kao iznenađenje David Gilmour! Kolika je šansa da za takvo ponovno iznenađenje Waters odabere baš Split?

Ratko Matić

Albumi (5)
Songs (90)
# Song
Hits 4867

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



freekind. nastupile u Vintage Industrial Baru


Depeche Mode emotivno i snažno u Budimpešti


Galerija fotografija: Billie Joan, Boebeck i I Love You Honey Bunny


Đubrivo + Iron Kingdom


KODO bubnjari protutnjali Lisinskim


Održano treće izdanje "Vintage Rock Sessionsa"


Rijeke pravde: Jura & Film u Tvornici


Večer u Tvornici kulture uz “The Quarantinos”


Riblja čorba u sportskoj dvorani Brežice


Ida Prester u Tvornici


CHUI u Vintage Industrialu


Dvostruko glazbeno slavlje


Taake supp. Nordjevel i Theotoxin - Crnometalni Dan očeva


Peperton Fest u Močvari najavio neke nove početke


Psytrance spektakl u Željezničaru


Ante Jeličić Quintet nastupio u Providurovoj Palači u Zadru


Večer fada u Hrvatskom domu u Splitu


Mašinko + nabod! i IDEM u Tvornici Kulture - trijumf punka


Pocket Palma i Jymenik nastupili u Tvornici Kulture


Galerija fotografija: Sjena & Zerc u Križevcima