MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
WWII

Bookmark

Data

Released Studeni 2010
Format Albumi
Vrsta Garage rock
Dodano Nedjelja, 20 Ožujak 2011
Žanr Rock
Edition date 2010
Država Kanada
Etiketa Dirtnap Records
Tags

Review

Ni sveznajući Internet ne zna mnogo o White Wires, osim da su garage/punk/pop trio iz Ottawe. Odazivaju se na Luke, Ian i Allie (Žena na bubnjevima, aleluja!) a imenuju svoje albume negdje na tragu Led Zeppelina. Tu sva sličnost i završava. Bez mnogo filozofije, uz nedostatak informacija, njihova glazba je tu da nam ispriča priču i popuni praznine. U žanru koji je praktički nastao iz (bilo koje) pjesme Ramonesa, pitanje koje određuje sudbinu ovog albuma je slijedeće: koliko dobru dvominutnu pjesmu su sposobni napisati?
 
Odgovor je – prilično dobru. U 12 pjesama ispod 27 minuta upakirano je mnogo energije, dobrih riffova i zaraznih melodija. Neke od njih, primjerice uvodna Let's Go to the Beach i I Can Tell bile bi legitimni hit-singlovi u nekom paralelnom svemiru u kojem bi glazbena industrija dopuštala takvo što. Cijeli album je posvećen dvjema vječnim muzama, zabavi i ženama, iako je Roxanne jedina imenovana, a sve iz perspektive tinejđera željnog provoda i ljubavi. Tek pogled na fotografiju benda otkriva da su svi već odradili svoje tinejđerske godine, ali valjda vam život u punk bendu dozvoljava da se osjećate i ponašate kao tinejđer dokle god to želite. Dodatak pop tome punku daje vam i slobodu da budete malo više emo nego što si to u javnosti jedan hardcore panker ikad može dozvoliti, a upravo su ta nefiltrirana neposrednost i strast ono što će privući i starije slušatelje i možda ih vratiti koju godinu u prošlost, ali zapravo i potpuno eliminirati taj problem ciljane dobne skupine za White Wires. Iako se u toj dobi sve čini vrlo dramatičnim i kompliciranim, tek kasnije otkrijete da je sve zapravo bilo mnogo lakše i jednostavnije i nostalgija za tim periodom nikada potpuno ne nestaje. Uostalom, fraza Be True to Your School ('Til You Get Kicked Out) ovdje je upotrijeljena u sasvim metaforičkom smislu. Možda bi sve skupa ispalo i previše šećerno i ljepljivo da je album ispoliran, pa su White Wires zasigurno učinili pravi korak odlučivši se za izrazito lo-fi, garažnu produkciju vjernu punk polu žanra. Stoga, sve zvuči onako kako bi trebalo – glasno, prljavo, bučno i poludovršeno.
 
Ono što albumu nedostaje su identitet i raznovrsnost, ono što svaki zaista dobar bend mora posjedovati a i znati pomiriti. White Wires odstupaju od provjerene punk-pop sheme samo u dva navrata, u Hands koja je u odnosu na ostatak albuma mnogo napetija, mračnija i intenzivnija, te u odjavnom surf rocku Bye Bye Baby koji malo vuče na Pixiese u Here Comes Your Man raspoloženju, iako mi ostaje sasvim nejasno zašto je ostavljena u instrumental formi. Kad je riječ o identitetu, možda je najbolje prisjetiti se njihovih kolega sa Dirtnap Recordsa, The Exploding Hearts, benda kojem su tri od četiri člana stradala u tragičnoj prometnoj nesreći u kombiju koji ih je trebao odvesti na sveameričku turneju, u pravcu blistave budućnosti. Uspjeli su iza sebe ostaviti samo jedan studijski album, Guitar Romantic iz 2003., THE album za sve one koji vole ovaj žanr, a usudila bih se reći i jedan od velikih «izgubljenih» albuma prošloga desetljeća i album koji će neminovno isplivati kad se uz odgovarajući vremenski odmak odluči podvući crta pod tim desetljećem. (Ako želite dokaz, bacite uho na I'm a Pretender ili Sleeping Aides and Razorblades.) Bend koji ostavi trag samo jednim svojim albumom je bend koji zna kako na glazbi ostaviti svoj otisak prsta. U usporedbi, White Wires blijede, ali WWII ipak pokazuje da tu postoji potencijal koji nije u potpunosti ispunjen. Hoće li biti, ovisi ponajprije o tome koliko će predani White Wires ostati, ali i o tome koliko će im vremena i prostora scena ostaviti, u dobu hiperprodukcije i stalnih brzih promjena. Potražnja ipak postoji, budući da nam uvijek trebaju ovakvi feel good albumi da se pošteno naskačemo i da nas prate u nekim sretnim i zabavnim periodima. Sudeći po izuzetno dobro primljenom, izvrsnom prošlogodišnjem Majesty Shreding veterana Superchunk, sada možda i više nego ikad.
 
Iako je izdavanje albuma krajem godine obično dobar potez «malog» benda da nam ukrade malo pažnje dok «veliki» još uvijek spremaju nova izdanja, čini mi se da je u ovom slučaju to trebao biti ljetni period. Ne samo zbog ljetnih naslova – album zaista podsjeća na nekakvu ljetnu avanturu – zabavan je, intenzivan, brzo prolazi, a s prvim kapima kiše i radnim danima seli se na teritorij zaborava. Stoga, preporučujem odvrtjeti sredinom/krajem lipnja. Hoće li slijedeći put White Wires napraviti nešto što će nam zaista ostati u pamćenju i opravdati njihovo širenje izvan lokalnih krugova, saznat ćemo uskoro – WWIII najavljen je već za ovu godinu.
 
Danaja Glavičić
Hits 512

Posljednje recenzirano - Jazz