Ye

Review

Kanye West u revijalnom tonu nastavlja biti kraljina i ser*nja.

Svoj osmi album Kanye je odlučio spraviti od samo sedam pjesama, načinivši 24-minutno slavlje sebe samoga, gluposti, uvreda i egocentrizma.

Nije ni približno dobar kao njegovi prethodnici, s obzirom da ovoga puta Kanye objašnjava kako je ropstvo izbor te ponosno pokazuje svoje štovanje Trumpa koji ovaj svijet ipak čini malo gorim i depresivnijim. Kada bi se u jednom trenutku Kanyeovo repanje cenzuriralo i ostali bi samo beatovi, također bi ostala dobra podloga za nekoga tko je voljan napraviti nešto što nisu čiste uvrede i nebuloze. Ako ništa drugo, bar u tom kaosu riječi uspijeva izvući dijelove koji podsjećaju na dobrog, starog Kanyea zbog kojeg prisjećanje na starije albume budi nostalgična sjećanja na one univerzalne uvrede koje su bacane svima u „facu“. Gdje nije moguće ni u jednom trenutku pokazati prstom na određenu skupinu koju Kanye diskriminira, jer ipak je on kralj koji si dozvoljava izgovarati riječi i činiti djela koja obični smrtnici inače ne bi ni pomislili.

Od Kanyea se ipak ponešto može naučiti: koliko je važno voljeti samog sebe i poštivati se te se uzdići iznad svih koji su manje vrijedni, koji nemaju etiketu „čistokrvnog Amerikanca“ i koji zbog svojih vanjskih i unutarnjih karakteristika spadaju u diskriminirane skupine.

Svakom po zaslugama pa tako i Kanyeu kratka kritika na besmisleno stvaranje samo da nešto stvori. Možda mu je vrijeme da stane na loptu i razmisli koja će biti sljedeća tema njegovog albuma te hoće li biti još i kraći od „Ye“. Iako nikako ne sumnjam da može naći načina i riječi za izraziti ljubav prema samom sebi, što mu i dokazuje „I Thought About Killing You“:

„Today I seriously thought about killing you. I contemplated, premeditated murder. And I think about killing myself, and I love myself way more than I love you, so...“

Anja Čančar