Review
I tako smo dočekali jedan od najočekivanijih albuma godine, čak deveto studijsko ostvarenje omiljenog zločestog dečka pop svijeta. U međuvremenu se poznati srcolomac skrasio te postao otac i vjerojatno se mnogima kroz glavu provlačilo pitanje kako će to utjecati na njegovu glazbu, sigurno su imali različita očekivanja od ovogodišnjeg povratničkog albuma. Odgovor se nalazi upravo tu, tri godine nakon Reality Killed The Video Star sa kojeg smo dobili odlične singlove Bodies i You Know Me, te dvije godine nakon pompoznog, u javnosti popraćenog pomirenja sa Garyem Barlowom, članom Robbiejevog matičnog boy benda Take That, koji su u svoje vrijeme u rodnoj Engleskoj uživali veću popularnost od samih Backstreet Boysa. Tako je nastala i pjesma Shame koju nismo mogli ne čuti na apsolutno svakoj radio stanici.
S obzirom da se radi o jednom od najtalentiranijih, najmaštovitijih i najzanimljivijih lica u pop glazbi, očekivanja su velika i može se reći da su na ovom albumu donekle opravdana. Kažem donekle, jer neke pjesme nažalost zvuče kao da su tu samo da popune praznine. Predstavljen je singlom Candy koji se već neko vrijeme pušta na sve strane, veselom i zaraznom pjesmicom popraćenom osebujnim video spotom u Robbiejevom stilu. Autor pjesme je, vidi čuda, kolega Barlow. U početnoj Be A Boy Robbie nam je jednoznačno dao do znanja da njegovo vrijeme nije prošlo ponavljajući stihove: “They said it was leaving me, the magic was leaving me, I don't think so". Hrabar i samouvjeren početak albuma, nimalo iznenađujuće za njega.
Shit On The Radioje možda najslabija karika u cjelokupnoj slici jer ostavlja dojam prenemaganja i tipičnosti, što se ne oprašta jer Robbie je sve samo ne tipičan. OdličneAll That I WantiHunting For Youdokazuju da se nije nimalo pogubio, te da se i dalje ne boji eksperimentirati sa zvukovima i stilovima, što se najbolje može čuti na Hey Wow Wow Yeah pokraj koje Rudebox iz 2006. zvuči kao ozbiljno remek djelo. Zanimljiva je i country laganica Losers u duetu sa američkom pjevačicom Lissie, tijekom koje jednostavno nisam mogla izbaciti iz glave cover njegovog albuma iz 2000. Sing When You`re Winning. Nema što, čovjek je sazrio.
Neozbiljno shvaćanje života, pa tako i glazbe, najbolja je osobina koja krasi Robbieja, te ga baš zbog toga toliko i volimo. Najveću grešku koju je mogao učiniti na albumu je truditi se zvučati kao i ostali, što nasreću nije učinio (ne u potpunosti) i zato bih cijelo ovo ostvarenje nazvala uspješnim. Nepretenciozan, zabavan i definitivno kvalitetan glazbenik nije nas ni ovaj put ostavio u potpunosti razočarane.
Jasmina Šašić
« Reality Killed The Video Star 
