MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
The Bonucer


Bookmark

Data

Released Srpanj 2011
Format Albumi
Vrsta Jazz Instrument / Piano Jazz
Dodano Petak, 23 Rujan 2011
Žanr Jazz
Length 54:47
Broj diskova 1
Edition date 2011
Država SAD
Etiketa Highnote Records, Inc.
Catalog Number 7223
Edition details Datum objave: 28. 2. 2011.; Snimano: 28. 2. 2011.; Produkcija: Don Sickler; Izvršni producent: Joe Fields
Tags

Review

U jazz muzici postoji jako malen broj onih koji nude slušljivu materiju za široko slušateljstvo, koje se u jazzu i ne nalazi. Kažu da je to jedna od težih vrsta muzike za slušanje, ali zbog par predstavnika vrata jazz glazbe su otvorena svima, ne samo zbog interneta, nego zbog cijelog niza informacija tko je sve utjecao na razvoj takve glazbe. Jedan od predstavnika je također hard bop jazz pianist iz Amerike, Cedar Walton.

Na prvo slušanje netko bi rekao „opet nešto što se teško prožvaće, ali ima dobrih dijelova“, dok kroz preslušavanje albuma zapravo se shvati i osjeti koliko je Cedar Walton album The Bouncer odradio sa ležernošću. Toj ležernosti također je pripomogao i dobro sastavljen bend koji je uspio postići sa Cedarom zvuk najfinijeg jazz albuma koji se od noviteta u takvoj sferi glazbe može čuti u posljednje vrijeme. Osim što je 2010. Postao član NEA (The National Endowment for the Arts) 2010 class of Jazz Masters, na ovome se album kao i na prethodnima opet pokazao kao vrsni kompozitor.

Album sadrži osam pjesama koje broje veliku minutažu, kako to obično u jazz glazbi biva, ali i pridonose kohezivnosti i kompozicji koja zvuči ležerno unutar jazz standarda. Album opušta, dok s druge strane određene jazz znalce može iznenaditi tehnička virtuoznost i ekspresivnost koju Cedar Walton na donosi. Dovoljno prostora i ostavlja bendu s kojime kao kroz igru svira, i izmjena instrumenata  i naglašavanje pojedinog od njih zvuči točno onako kako bi to u jazzu trebalo zvučati: improvizirano*. Uz Cedara Waltona na albumu sudjeluju još Vincent Herring (alt i tenor sax, flauta), Steve Turre (trombon), David Williams (bass), Willie Jones III (bubnjevi) i Ray Mantilla (perkusije).

Prva skladba na albumu The Bouncer  je razigrana skladba koja otvara cijelu uvertiru u ostale skladbe. Zaigranost benda, ležernost samog piana, Cedar Walton je postigao određenu ideju privlačenja pažnje. Privlači pažnju time što skladba doslovno drži do samog kraja, i nekako vuče na slušanje iduće skladbe na albumu. Iduća, Lament je podosta laganija skladba, u kojoj piano dominira, skladba opušta, i djeluje umirujuće. Takve skladbe odaju najviše o skladatelju, jer u pravilu lako je vladati tehničkom stranom i zadivit, dok s druge strane laganije i mirnije pokazuju kompletnu paletu onoga što sam glazbenik posjeduje.

Bell for Bags je također laganija skladba, a na njoj svoj vlastiti dio dobio je saksofon, koji zvuči atmosferičnije, i stvara ugođaj, ali ako se posluša pažljivije čuje se i sam vibrafon koji daje punoću skladbi uz saksofon. Underground Memories ima određene bossa nova, latino ritmove, koji pridodaju skladbi življi ton, a i pokazuju drugu stranu isprepletanja i srodnosti jazz glazbe sa glazbom bossa nove i latina, ali i neograničenost Cedara Waltona unutar onoga što radi.

Skladba Willie's Groove je zaista kako i sam naslov kaže groovy jazz skladba, razigranija, uvod kojim dominira bubanj, a i također sam kraj koji je prostor bubnjara da pokaže ono što zna. Za kraj, skladba Marhta's Prize je dobila naziv po njegovoj ženi Marthi. Skladbom u potpunosti dominira Cedar Walton, osjeti se određen ton osjećaja koji ostavlja u skladbi, i s druge strane u svom piano svijetu stvara svoj prostor kojim završava album na najbolji mogući način.

Sve u svemu, ovo je još jedan jazz album koji je naišao na odobravanje kako kod kritike, tako i kod slušatelja te ljubitelja jazz. Cedar Walton je još  jednom pokazao zbog čega ima svoje mjesto u glazbi, zbog čega jasno dominira svojim područejm, i zbog čega ga treba slušati. Skladbe Martha's Prize, Willie's Groovs, Got To Get To The Island i Bell For Bags su možda najznačajnije skladbe koje toplo preporučam, i koje bi se mogle svidjeti svakom pokloniku dobre muzike.

Album vrijedan slušanja, i upoznavanja, a pogotovo vrijedan toga da bude u kolekciji svakog ljubitelja jazz, ili piana, ali i ljubitelja dobre muzike.

Matej Devčić

Hits 1154

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42