MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Srpanj 2014
Format Albumi
Vrsta / Prog-rock / Album Rock
Dodano Utorak, 30 Rujan 2014
Žanr Rock
Length 51:29
Broj diskova 1
Edition date Srpanj 2014
Država Italy
Etiketa Frontiers Records
Catalog Number FR CD 651
Edition details Datum objave: 16.7.2014.; produkcija: Roy Thomas Baker; snimano: 6.1.-14.3.2014 u Neptun Studios, Los Angeles, California
Tags Yes

Review

Kada sam na popisu albuma ponuđenih za recenzije ugledao njihovo ime, prva reakcija je bila: Zar su još „živi“ ; a onda je faktor znatiželje potpomognut činjenicom kako njihovi „Brothers in arms“ iz 70-tih (Genesis, ELP, King Crimson, Jethro Tull….) više nisu aktivni, prevagnuo u donošenju konačne odluke da se pozabavim recenzijom ovog uratka.

Iskreno moram priznati kako nikad nisam bio veliki pobornik njihove progresivne glazbe, iako u svojoj vinilnoj kolekciji posjedujem sljedeće albume : „Fragile“, „Close To The Edge“ i „Tales From Topographic Ocean“, nakon kojih prestaje moj interes za njih, a na kojima su autoritativno definirali svoj prepoznatljivi zvuk – svojevrsni mix klasične glazbe, jazza, rocka, ne baš tečnih melodija, mističnih stihova. Zvuk kojeg su osebujno definirali glas Jona Andersona, te bravurozno sviranje na klavijaturama Ricka Wakemana.

Na ovom albumu nema niti jednog niti drugog, Andersona je zbog bolesti zamijenio jedan drugi Jon, Jon Davison, dok Ricka nema već dekadama. Pravo je vrijeme za uvođenje znakova interpunkcije u ovaj tekst. Dva uskličnika treba vezati uz slijedeće numeričke činjenice za koje zaslužuju pohvale: ovo im je „tek“ 21 album u karijeri koja traje već 45 godina.

Broj upitnika ipak nadmašuje broj uskličnika, a smještam ih uz slijedeća pitanja:
Da li je četverogodišnja apstinencija akumulirala dovoljnu i potrebnu inspiraciju
Što nam to „novog“ mogu ponuditi
Kolika je to doza adrenalina u njima, ili kolika je to potreba za zelembaćima
Koliko je tu energije koju treba verificirati na koncertima

Na žalost, ili pak očekivano, prvo slušanje albuma nije u meni pobudilo nikakav interes, isti je mogao biti i savršena podloga za stvaranje atmosfere u prostorima tipa „Budha Bar“. Dao sam i još jednu-dvije šanse u ponovnom slušanju, no ništa se nije pomaklo u buđenju dodatnog interesa. Po mom skromnom mišljenju Yes su dobrano zapeli u nekom prošlom, svršenom vremenu kojeg ipak bezuspješno nastoje povampiriti. Poznata formula dobrano je izgubila svoju prvobitnu svrhu, gastronomski kazano - ponuđeni jelovnik od 8 novih kompozicija sastavljen je bez, kako se u Dalmaciji kaže, bez šušta i gušta.

Dakle, bez potrebne inspiracije, sa srozanom kvalitetom ponuđenog materijala u odnosu na zlatno doba njihova stvaralaštva, bez potrebnog adrenalina i obvezne energije, Yes su jednostavno odradili domaći zadatak koji može zainteresirati samo zagrižene stare fanove. Vrijeme se neumitno kotrlja, došli su neki novi, drugačiji glazbeni klišeji koje Yes očito nisu uspjeli sagledati niti apsorbirati, pa se sasvim točno može kazati kako su zapeli u nekom paralelnom glazbenom svijetu. Nema tu neobičnosti jedne „Roundabout“ sa albuma „Fragile„ ili pak zaraznog ritma jedne“Owner Of The Lonely Heart“ sa albuma „90125“. Zvuk klavijatura i gitare asocirana me na atmosferu koju su Peter Gabriel i „njegovi“ Genesis njegovali na prva dva albuma, no Tony Banks i Steve Hackett odsvirali su svoje dionice sa više osjećaja i kvalitete, kojom prilikom su sasvim sigurno tadašnju rock scenu zadužili i obogatili za neke nove zvukove i drugačije standarde.

Ono što je oduvijek budilo posebnu pažnju kod Yes nije uvijek bila glazba, no zato su to uvijek bili omoti albuma, djelo Rogera Deana, dizajnera i umjetnika čiji su fantastični krajolici sasvim sigurno nadahnuli Jamesa Camerona prilikom stvaranja njegovog Avatara.

Pa da ih ne bi ocrnio do kraja, iz ujednačenog, ali blijedog materijala izdvojio bih ipak akustičnu „To Ascend“ sa atmosferom tipičnom za 70-te godine.

Pročitao sam intrigantno mišljenje, sasvim sigurno nekog njihovog vjernog sljedbenika, koji smatra da su kojim slučajem ovaj album snimili Arcade Fire, sasvim sigurno bi bio vrlo hvaljen. Poznato je da o ukusima ne treba pretjerano raspravljati, svaka usporedba ova dva benda nije na tragu prevelike pameti, no s druge strane nije daleko od generalno uobičajene prakse koja status „genijalnosti“ olako daje i marginalnim likovima čiji je jedini „značaj“ djelovanje u aktualnom vremenu.

Indikativan je naslov ovog albuma, razlika između neba i zemlje u ovom slučaju samo dokazuje razliku u kvaliteti materijala između zlatnog doba njihovog djelovanja i sadašnjeg trenutka, stoga za ovaj album YES od mene mogu dobiti samo jedno veliko NO.

Đorđe Škarica

Hits 1698

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42