Review
Siguran sam da nije znatiželja za otkrivanjem novih glazbenih staza isključiv razlog stvaranja superbendova. Ima u takvim srazovima vrsnih glazbenika/kompozitora i drugih elemenata koji se često pozivaju na iskazivanje ega ili liderstva, a ne treba zaboraviti pri tome i uvijek nezajažljivu strast za kolekcijom papira zvanim novac koji je ujedno dobar sluga, ali loš gospodar. Navedenom treba nadodati i činjenicu da se zanimanje publike u to vrijeme usredotočilo na pojedine glazbenike umjesto na sastave, što je bio primjer rastrganosti rocka.
Čini mi se da su upravo iz navedenih razloga (čast izuzetcima) sudbine takvih projekata završavala neslavno svoj kratki životni vijek.
Prvi, možda i manje poznat slučaj stvaranja takvog „monstruma“ datira iz daleke 1956 godine. Million Dollar Quartet u sastavu: Elvis Presley, Carl Perkins, Johhny Cash i Jerry Lee Lewis - bili su onda i danas sinonim za uspješne glazbenike koji su čvrsto utabali svoje glazbene tragove na koje su se uspješno i manje uspješno naslanjali brojni mladi glazbenici kroz više generacija.
Poznati su i slučajevi jednokratog stvaranja superbendova zbog različitih motiva (koncert, dobrotvorne akcije i sl.) Možda je najbolji primjer Rockestra (Paul McCartney, Pete Townshend, Dave Gilmour, John Bonham) ili The Dirty Mac (John Lennon, Eric Clapton, Keith Richards).
U one koji su „plesali samo jedno ljeto“ vrh zauzima bend The Blind Faith (Steve Winwood, Ginger Baker, Ric Grech, Eric Clapton) što je vrlo zbunjujuće obzirom da su imali dva vrsna kompozitora (Clapton i Winwood), a o sviralačkom umijeću ne treba trošiti vrijeme.
U one druge koji su prezimili više zima nedvojbeno treba svrstati Emerson, Lake i Palmer (Keith Emerson/Nice; Greg Lake/King Crimson i Carl Palmer/Atomic Rooster); CSNY (David Crosby/Byrds, Stephen Stills/Buffalo Springfield, Graham Nash/The Hollies i Neil Young); te Traveling Wilburys (Bob Dylan, Roy Orbinson, Jeff Lynne/Electric Light Orchestra i Tom Petty).
Najnoviji pokušaj stvaranja novih glazbenih superjunaka datira iz tekuće godine, 3rd Secret projekt je Krista Novoselica/Nirvana, Matt Cameron/Perl Jam, Kim Thayil/Soundgarden, Jon Depree/Void, Jillian Raye i Jennifer Johnson.
Respektabilni glazbenici bez sumnje, no ono što je najbitnije za održavanje na životu ovakvog „kiborga“ je kompozitorska mašta i umijeće. Pa počujmo kako se grunge majstori nose s tim elementom.
Ako ste mislili da će materijal s ovog albuma iznjedriti sjećanja na beskompromisnost, poznatu grunge energiju, grdno se varate, što u biti predstavlja prvo i pravo iznenađenje, jer povijest triju mušketira grungea (koju izgleda žele što prije zaboraviti) nije njihova sadašnjost. Sama činjenica postojanja dvaju nježnih ženskih vokala sugerira drastičan odmak u odnosu na takva očekivanja, akustične gitare u „Rhythm of the Ride“, „The Dead Sea“, „Last Day of August“ indikativno ukazuju da će se naredni materijal kretati više prema nekom indie/pop/folku, što pretpostavlja melodičnost i harmoničnost, koji baš ne stanuju ovdje. I da, zaboravite na headbanging.
Siguran sam da nešto brže, rockerskije „Somewhere in Time“, „Diamond in the Cold“ ne bi ni u prošlosti ovih glazbenika polučile trajniju pažnju.
Album završava sa uvodnim Black Sabbatovskim riffom u sasvim konfekcijskoj i prilično nemaštovitoj „I Choose Me“. I to je sve za istaknuti.
Ako im je primarni cilj bio znakovit odmak od dana kada su sagradili svoje uspješne karijere, onda to treba cijeniti. Istovremeno, ne zamjerite mi, nisam baš niti malo oduševljen prezentiranim materijalom kojem nedostaje kompozitorska kvaliteta, dok je instrumentalizacija očekivano dobra. Oni koji će u njemu pronaći neke nove dragulje očito imaju različit glazbeni ukus, a o ukusima se znamo, ne raspravlja.
Đorđe Škarica
