Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Travanj 2019
Format Albumi
Vrsta Rock
Dodano Utorak, 01 Listopad 2019
Žanr Rock
Broj diskova 1
Edition date Travanj 2019
Država Velika Britanija
Etiketa Factory Underground
Tags Jethro Tull Martin Barre

Review

Priča ovog glazbenika ima svoju dugu povijest jer upravo uz Iana Andersona i Martina Barrea veže se gotovo sve što se dogodilo kada su u pitanju Jethro Tull. No, što se tiče Martina, on je tu priču ispričao... Ili ipak nije?! 

Pred nama je njegov album uživo ''Live At The Factory Underground'' koji nam zapravo donosi njegovu životnu priču u kojoj su Tullovci nezaobilazna postaja. Uz svoj bend Martin na ''stageu'' poznatim pjesmama J.Tull daje novo ozračje, ali meni kao zagriženom štovatelju lika i djela Iana Andersona itekako fali upravo njegova glasovna modulacija i ekspresija. Da, nedostaje mi taj Andersonov pečat, koji tek sada uviđam, koji nakon punih 50 i više godina daje svu tu posebnu draž glazbi mog omiljenog benda. Da, tu je Martinova gitara, da, tu je i ta priča ali to je na kraju krajeva ipak samo prezentacijska vizija gitarista J. Tulla. Bez ikakve uvrede ili bilo kakvih loših primisli, jednostavno tako stvari stoje. Naime, kada slušamo Martina i bend kako izvode druge pjesme onda je sve OK, jer, eto, to nisu Tullovci. Ali kada se krene na njihovu glazbu bez obzira što je to to i bez obzira što zapravo ništa ne fali, nešto nedostaje... i gotovo!

Sve što se događalo 17. listopada 2016. u Norwalku, preko baš Factory Underground ugledalo je svjetlo dana gotovo tri godine kasnije, točnije 26. travnja ove godine. Martin Barre (solo gitara), Alan Thomson  (bas gitara), George Lindsay  (bubnjevi) i Dan Crisp (vokali i gitara) čine ekipu koja je iznjela album, a na trenutke Crispov glas podsjeća i vuče na Iana Andersona, ali onda se to ipak negdje gubi i tako amplitudalno se ta vizija, iluzija stalno ponavlja tijekom cijelog albuma.

Meni su svakako posebno iznenađenje izvedbe pjesme ''Can't Find My Way Home'', koju prati potpuno neprepoznatljiva obrada poznate ''Fat Man''. Na nju se nadovezuje meni jedna od najboljih izvedbi ''Love Story'', koja je smirenom izvedbom dobila nevjerojatnu snagu i doista posebnu izražajnost i emociju. Definitivno najbolja obrada i izvedba na albumu. Doista svaka čast! Ostao sam ugodno iznenađen i osupnut! Pored toga tu je doista impresivan instrumental ''As Told By'', koji u svoja dva dijela izaziva sjajnu reakciju nazočne publike. Gitaristička minijatura ''A Winter Snowscape'', kao i zanimljiva izvedba ''Spanish Tears'' zapravo su samo, nažalost, akustični ''break'' i uvod u veliko finale s nezaobilaznim  ''Locomotive Breath'' i ''Aqualung''. Na kraju moram spomenuti i izvedbu Johnsonove ''Crossroads'', koju sam nakon višekratnog slušanja prihvatio kao valjanje te poznate pjesme u ozračje glazbe J.Tulla, koju možemo čuti na njihovom albumu ''Crest of a Knave'' iz 1987.

Valja još jednom naglasiti i šest autorskih radova samog Martina, koji se itekako nameće kao skladatelj i instrumentalist, no jasno je da ne može parirati poznatim pjesmama Iana Andersona. One su ipak previše snažne, one ipak na kraju cijele ove priče dobivaju najvažnija mjesta tijekom nastupa (otvorenje, sredina i veliko finale). I da... pitanje je veliko... koliko se Martin Barre može nametnuti kao autor i koliko njegove pjesme imaju tu snagu i ekspresivnost? Ma, da to je doista veliko pitanje. Naravno, nitko ne stavlja pod upitnik njegovu instrumentalnu sposobnost, ona je doista neupitna. Kada zapravo čujete kako publika reagira na upravo te pjesme pitate se zapravo: do kada će to trajati?

Kad je Mick Abrahams napustio J.T. nakon nekog vremena jednostavno je polako prešao na listu nekih B-izvođača ili ga svi znaju kao čovjeka koji je napustio bend uoči njihove nevjerojatne svjetske slave i popularnosti koja će već za samo dvije godine Tullovce teleportirati na sam vrh svjetske rock scene.  Od tada je prošlo više od 50 godina i znam, Martinu je možda i previše i dosta Tullovaca, ali eto ne može a da ne svira njihovu glazbu, a nju u većini slučajeva potpisuje Ian Anderson. I to je jedina i prava istina!

 

Mladen Lončar - Mike

Hits 29

Posljednje recenzirano - Jazz