Review
Da ima još bendova koji su mi prošli ispod radara dokaz je upravo ovaj progresivni britanski bend nastao daleke 1990. godine u Bournemouthu. Vrlo su aktivni u objavljivanju novog materijala (od 2019. do 2024. uredno su izdali ukupno pet studijskih albuma, ovo im je inače šesnaesti po redu).
Izdan početkom ožujka na njemu je po prvi put kao glavni vokal predstavljen Alberto Bravin (ex Premiata Forneria Marconi, jedan od najpoznatijih glazbenih talljanskih izvoznih proizvoda, svirali su sa Emersonom, Lakeom i Palmerom). Zamjenio je preminulog Davida Longdona, pa je tako započeo novi životni ciklus ovog odličnog benda. Alberto je osim odličnog vokala zaslužan i za komponiranje pet pjesama s ovog albuma. Ostali članovi su: Gregory Spawton (bas, klavijature, back vokal; Nick D'Virgillio (bubnjevi, gitara, klavijature, back vokal; svirao je s Tears For Fears i Genesis); Rikard Sjoblom (gitara, klavijature, back vokal); Dave Foster (gitara); Clare Lindey (violina, bac vokal); Oscar Holldorff (klavijature, back vokal).
Uz ovoliko back vokala očekivano je prisutno sasvim korektno posloženo, čisto, svježe višeglasje, dok brojne klavijature u svojoj razigranosti daju potreban raskoš ukupnoj „zlatom“ premazanoj, dobro izbalansiranoj glazbenoj sinemaskopskoj panorami.
U prezentiranoj instrumentalizaciji podjednako su zastupljeni gitara, klavijature, violina. Uz moćan vokal koji dominira kroz osam ujednačeno kvalitetnih pjesama sa primjerenim harmonijama i prekrasnim melodijama nalazimo zvuk koji nas nostalgično vraća u 70-te godine kada je iznjedrena najbolja progresivna glazba ikad. Referiranje na to doba kada caruju bendovi poput Genesisa, Van Der Graaf Generatora, nedvojbeno je ostavilo utjecaja i na rad Big Big Traina, određene konotacije na akustične gitarske trenutke , kao i na dobar dio sjajnih klavijatura koje možemo pronaći na ovom uratku kao da su pokupili od Tony Banksa i Stevena Hacketta . Što u biti sasvim dobro zvuči. Jer kako Gregory Spawton kaže: „Sasvim smo dobro svesni tradicije koju pratimo i nosimo sa sobom“.
Ovaj uradak ponosno nosi pastelne, gotovo nevine boje nekih prošlih vremena, sama instrumentalna prezentacija odraz je kvalitete samih glazbenika koji se tako ugodno osjećaju u svom prirodnom staništu, a koji nisu popuštali novim trendovima u kojima se pomalo gubi sam smisao dobre glazbe-melodija. Na „The Likes Of Us“ sasvim je uspješno sagrađen most preko kojeg se, slobodno mogu kazati, dobra glazba prenosi slušateljima, kako onima koji su otprije upoznati s radom ovog benda, tako i onima koji neće požaliti ako izdvoje vrijeme za slušanje ovog prog „dinosaura“ sa glavom i repom.
Njihov sonični otisak negira tamu, njeguje svjetlo, nije iscrpljujući, nije arogantan i ruku na srce, ne otvara vrata prema novim prog horizontima, ali istovremeno lijepim aranžmanima donosi vrlo lako probavljiv interes za višekratano i opetovano slušanje ovih, gotovo barokno raskošnih, sofisticiranih rezonanci. Skup je ovo vrsnih individua uklopljenih u odličnu matricu koja posjeduje i pastoralne momente („Skates On“).
Otvarajuća „Light Left In The Day“ iz prve asocira na rad Petera Gabriela i ekipe, skoro da se može za nju kazati da je Genesisovo izgubljeno dijete. Pjesma posjeduje svoj gotovo simfonijski krešendo sa ravnopravno zastupljenim svim instrumentima. Odličan uvod.
„Oblivion“ je očito bio pušten kao probni balon za ispipavanje zanimanja javnosti, fina melodija, odličan vokal/vokali, pamtljiv refren i gitarski riff (s odličnom instrumentalizacijom što je očito uobičajeno za njih , s posebnim akcentom na istaknutu rolu bas gitare i energičnim bubnjevima).
Desetominutna „Miramare“ inspirirana je istoimenim dvorcem u blizini Trsta, sagrađenim od strane nadvojvode Ferdinanda Maksimilijana Habsburškog. Uz dvorac je vezana nesretna ljubana veza Fedinanda i belgijske kraljevne Charlotte, naime, oboje su nakon kratkog useljenja u dvorac otišli u Meksiko. Tragičan završetak dobro je poznat. Tako je nastala ova glazbena novela koja svojim hinotičkim narativom i rastućom slojevitošću spada u najbolje što su Big Big Train napravili.
Jedan od vrhunaca albuma na kojem je prisutan zaista ujednačeno kvalitetan materijal pripada raskošnoj, baladičnoj „Love Is The Light“ u kojoj spoj Albertovog vokala u srazu sa Clareinim violinskim bravurama i osjećajnim gitarskim solom pretvara nostalgične note i verse u crni biser njihova stvaralaštva. Ujedno je dokaz kako samo tri akorda sa inteligentnim aranžmanom mogu zvučati raskošno, uzbudljivo i interesantno.
Mogu zaključiti da ovo nije samo zbir osam odličnih pjesama, ovo je glazbeni testament progresivne glazbe koji graniči s remek djelom.
Đorđe Škarica
/
