Review
Iako se često preskače pri nabrajanju Bowiejevih studijskih albuma, "The Buddha of Suburbia" ne samo da zavrjeđuje biti sastavni, ravnopravni "sudionik" tog velikog opusa, već i svakom svojom stavkom on to nedvojbeno i jest. U vrijeme kad je izvorno objavljen, krajem 1993., smatran je tek soundtrackom istoimene BBC-jeve mini-serije snimljene prema danas već kultnom, poluautobiografskom romanu Hanifa Kureishija, međutim, ta mu je etiketa više štetila, budući da je u pitanju uistinu samostalna zbirka i album za sebe, nastao tek kao proširenje i nadgradnja glazbe skladane za potrebe serije. Snimljen u jedva tjedan dana pa miksan nešto dulje, "The Buddha of Suburbia" predstavio je opet posve zanesenog Bowieja, stjeranog vremenski u kut, ali možda baš zbog toga više fokusiranog i nadahnutog, otvorenog. Na žalost, u vrijeme izlaska albuma to jedva da se iskoristilo, pa je u Americi objavljen tek dvije godine kasnije, u jeku izlaska "službenijeg" izdanja "1. Outside", koje u podtekstu mnogo duguje baš ovim skladbama inspiriranim Kureishijevom prozom.
Kureishi i Bowie upoznali su se tijekom intervjua (pisac je tada radio kao novinar) i od tada se sve odvijalo baš kao u priči. Rad na glazbenoj podlozi za TV-seriju bio je obojici posebno iskustvo, a iz svega je nastala i podloga za novi album zvijezde koja je dosta od svoga sjaja potrošila slabašnim albumima tipa "Tonight" i "Never Let Me Down", kao i još uvijek prosječnim "Black Tie White Noise" te ne osobito uspjelim rock-projektom Tin Machine. Živopisna proza Londončanina pakistanskih korijena bila je očito inspirativan materijal za glazbenika koji je usprkos svim svojim lutanjima i raznorodnim utjecajima ostao trajno vezan za svoj London, pa je Bowiejev "The Buddha of Suburbia" posve osobna zbirka, posve novi svijet,... posve novi album. Slagan kao složenac više nego kao konvencionalno zaokružen album, tu su se na istoj stranici našli mnogi raniji potpisnikovi rukopisi, od "Aladdin Sane" do berlinskih albuma, ali i nova dinamika koju su nametnule devedesete, opipljiva već na prethodniku, "Black Tie White Noise".
Pritom se Bowie i sam prihvatio instrumenata, što je neko vrijeme bio izbacio iz prakse. Na klavijaturama, gitari i saksofonu odradio je svoj posao s očitim entuzijazmom, a kao ključni suradnik pri ruci mu je opet bio turski multiintrumentalist Erdal Kizilcay, s kojim je surađivao na "Never Let Me Down", na turneji "Glass Spider" te pri radu na albumu "Blah-Blah-Blah" Iggyja Popa. U pomoć je opet priskočio i stari suradnik, pijanist Mike Garson, ovoga puta u čak dvije pjesme, sjajnim "South Horizon" i "Bleed Like a Craze, Dad" (da se podsjetimo, s Bowiejem je po prvi put nakon "Young Americans" ponovno svirao jednu pjesmu na prošlom "Black Tie White Noise" kao gostujući glazbenik), pa i Lenny Kravitz u drugoj verziji naslovne pjesme. No, da ne bismo previše naglasili raznorazna imena, u slučaju "The Buddha of Suburbia" to je više pitanje činjenica, jer album funkcionira na svim razinama kao punokrvno Bowiejevo djelo, intrigantno i pomalo naftalinsko, s obzirom na neskrivene naklone prošlosti i londonskoj nostalgiji te obilato korištenje saksofona i klavijatura.
Naslovna je, otvarajuća pjesma zapravo jedina koja se i pojavljuje u samoj seriji, pa je sve što se nadostavilo na nju poput prelaska u Bowiejev svijet, odnosno, njegovu osobnu viziju živopisne proze koju pokušava evocirati. I dok je do zadnjeg takta sintetizirana "Sex and the Church" podnošljiva isključivo u ovom društvu, dva instrumentala što prizivaju negdašnja berlinska eksperimentiranja s Brianom Enoom – "The Mysteries" i "Ian Fish, U.K. Heir" – ambijentalna su oslikavanja "teškim bojama" i kao takvi više nego dobrodošli na novoj Bowiejevoj ploči. No, prava se glazbena drama i novi kreativni trijumf odvija u već spomenutim "Bleed Like a Craze, Dad" i "South Horizon", pojačanima Garsonovim tipkama, u slučaju potonje – također instrumentala – s naglašenim elementima jazza. "Strangers When We Meet" dođe pak kao konvencionalna pjesma i kao takva središnji dragulj albuma, kasnije još dorađen za album "1. Outside". Upravo se tu čuje Bowie u svom najfinijem izdanju, u savršenom balansu pop-senzibiliteta i avanturističke estetike, pa su u daljnjem razvoju događaja "Dead Against It" i "Untitled No. 1" poput uranjanja protagonista/autora u krvotok urbane džungle ranih devedesetih. Sasvim dovoljno da se zbirka zapakira kao nešto što će Bowie jednom zgodom nazvati svojim najdražim albumom.
Kao (samo)zatajni dragulj Bowiejeve diskografije, "The Buddha of Suburbia" ostao je u dobroj mjeri previđen, ali možda baš zato i trajno intrigantan, poput stalnog ugodnog iznenađenja.
Toni Matošin
/
« Black Tie White Noise 
