Review
Do trećega su sunca od tog kamenčića iz dopadljiva naslova, pokazalo se, jednog od najhvaljenijih domaćih albuma protekle 2015. doskakutala trojica putnika koji već četiri godine vrlo spretno s jazz-akreditacijama skakuću s jednoga glazbenog sunca na drugo. Chui su na trećem suncu, dakle, pred nama je treći album, s tim da su s prva dva – "Chui" i "The Second Arrival" – napravili više nego solidan posao koji je ipak prvenstveno ukazivao da najbolje tek slijedi. Stalne kadrovske promjene, gdje je jedina konstanta ostao mangrooveovac Toni Starešinić, bile su suptilni navigator na tom intersolarnom putovanju, koje je ovdje, na svojoj trećoj etapi postalo mnogo više od terminološkog poigravanja.
Atmosferični uvod s "What Tomorrow Brings Today" sjajan je ne samo kao intro u obradu teme iz kultnog Cameronovog "Terminatora", već i kao zasebna skladba, koliko god bila kratka, odnosno, presječena prije priželjkivanog razvoja u širinu. Toliko, zapravo, zanimljiva i zakuhana da mi je žao što je daleko širi prostor dobila za Chui tipična "Riding Rocket" s nadahnutim, ali za osam minuta ipak nedovoljno maštovitim klinčom jazza i funka. No zato je spomenuta obrada "Terminatorove" teme Brada Fiedela pedantno posložen fanovski složenac sročen na likvidnim Hammond orguljama i električnom glasoviru, odmjerenom ritmu kojeg vješto dozira bubnjar Janko Novoselić i podatnom saksofonu Vojkana Jocića.
Naslovna skladba zato, iako kratka u odnosu na njoj susjedne, kao da udara presudan ton albumu, baš kao savršen soundtrack tu već stabilnoj orbiti oko famoznog trećeg sunca iz svoga naslova. Fina doza ambijentalnog spašena od bilo kakvog razvodnjavanja opet toplim saksofonom savršeno se postavila usred priče koja je tek nakon takve filmske minijature mogla nesmetano nastaviti u furioznijem tonu s na najljepši način neuravnoteženom "Shape Shifter". Gitarski efekti koje kroz njezino gusto tkivo provlači Vanja Kevrešan negdje na sredini neočekivano ustupaju mjesto mekim klavijaturama, čineći tako od ove ponajbolje skladbe na albumu "dvospolnu" glazbenu kreaturu dostojnu avanturizma svojih potpisnika. "Will I Ever See You Again" nošena je grooveom, ali ipak glavnu ulogu vodi Jocićev saksofon na tragu pandana ugođaju "Blade Runnera", odnosno, bar dok se već prije polovice svoga osamipolminutnog života ne prospe u ambijentalno-ritmičku gustu tvar.
I tu je album slobodno mogao završiti – a u neku ruku i jest, budući da su preostale dvije numere navedene kao bonusi – jer tu se priča zaokružila i dovršila, koliko se god završetak činio nagao. Kooladeov remiks teme "Can WeB e Friends?" s prethodnog albuma, "The Second Arrival", nepotrebno je dodavanje minutaže, baš kao i singlična "Okrenuli smo leđa Suncu" s Fil Tilenovim repanjem koje pretendira pametno opjevati naš otužni present tense ali uspijeva biti tek svom potpisniku zgodna poza. No, zanemarimo li te viškove, možemo zaključiti kako su se Chui razvili u uistinu zanimljivo i perspektivno – ili je perspektiva već tu? – prometalo ne toliko prometnim dijelom hrvatskoga glazbenog neba.
Toni Matošin
/
« The Second Arrival 
