Review
Da u svom portfelju imaju samo "August and Everything After" (1993.), opet bi bili poseban bend. Taj predivni komad najfinije americane i najšarmantnije verzije rokerske staromodnosti u postmodernim devedesetima u mom ih je svemiru zauvijek zabilježio kao stavku s (gotovo) bezbroj kredita. Osnivač, idejni vođa i autor grupe, dakle, alfa i omega kad je u pitanju definiranje njezina zvuka, Adam Duritz, doima se čovjekom koji se toliko i ne brine o kreditima, kao ni o trendovima, vjetrovima što pušu uzduž i poprijeko suvremene rock scene ili o bilo čijim mišljenjima. On je dosljedan samom sebi, svojoj viziji glazbe i svojoj emotivnoj crti koja mu je glavna vodilja u radu na, evo, već pet albuma (što i nije kvantitativno baš neki score u već sedamnaest godina postojanja benda). Snimali su nakon izvrsnog prvijenca albume koji su bili solidni, nekad više, nekad manje, ali nikad iznadprosječni ili tako posebni. Nije to ni ovaj najnoviji, mada je dosta blizu, možda najbliže dosad nakon te tisuću devetsto devedeset i treće.
Nije se tu mnogo toga promijenilo. Srećom, moram dodati. Prepoznatljiva Duritzova narativna lirika, tako naglašeno američka (u najpozitivnijem smislu), zvuk koji je jednako tako mogao nastati još u sedamdesetima, bez imalo osvrtanja na glazbene tekovine koje su uslijedile kasnije i drmaju današnjom scenom, fino preplitanje rocka i folka u naizmjeničnim prevladavanjima i s pametnim, odmjerenim oćijukanjem s AOR-om, naglašena emotivnost kako u glazbi, tako i u tekstu… Sve je, dakle, više-manje isto. Više-manje, jer na početku, osobito u uvodnoj "1492", Counting Crows zvuče kao Pearl Jam. Ubrzo postaje jasno da je album konceptualno podijeljen na dva dijela, kako, uostalom, naslov i sugerira. Prvi, šestodjelni dio žešći je i nervozniji, pod producentskom palicom Gila Nortona, dok je drugi smireniji, sneniji u skladu s naslovom, a produciran od strane Briana Decka.
Naravno, Counting Crows se bolje snalaze u tom drugom dijelu u kojem se likovi iz prvog dijela bude ili dočekuju to mamurno, usporeno nedjeljno jutro i kad se sve njihove egzistencijalne nedoumice i problemi čine samo krvavijima i jednako nedorečenima kao večer prije. Sad mogu reći da je i šteta što se Duritz "gubio" na pomalo bezličnim srednjestrujaškim rock komadima na potezu "Sundays"-"Insignificant"-"Cowboys". Baš tu je album najtanji, mada bi bez te okosnice prve polovice albuma cijela priča išla drugim smjerom, koji bi, paradoksalno, bio možda čak isprazniji. No, zato od "Washington Square" stvari sjedaju na pravo mjesto i Duritz naprosto razvaljuje, toliko da se tih osam pjesama doima kao nadomjestak prvijencu iz 1993. Sporiji ritam, naglašeniji glasovir, metlice, harmonika, fino zauzdane gitare na tragu folka i lomni Duritzov vokal iznose album do laskave titule najboljeg nakon tri manje uspjela albuma (mada opet kažem, nema tu loših, samo solidnih naslova). Ubrzanje ritma, ili, točnije, podizanje u završnoj "Come Around" zgodno je zaokruženje priče u stilu i rangu jednog Springsteena, koji sasvim sigurno spada među Duritzove uzore.
Tako to u glazbenoj industriji (i ne samo njoj) ide; Counting Crows nikad neće biti veliki bend. Neće nikad imati čak ni širu fanovsku bazu, a kamoli naklonost šire publike. Neki će ih teoretičari smatrati čak nevažnima, minornim rock nostalgičarima koji su sami sebe osudili na marginu. Ova zadnja konstatacija čak neće biti daleko od istine. Ali, to zaista nije bitno onima koji su se nakačili na njihov zvuk precizno zacrtan još od prvih radova i samo blago modificiran u kasnijem tijeku razvoja, ovisno o autorovim raspoloženjima i preokupacijama. Jer to je zvuk kvalitetnog, jako dobrog benda koji svoju viziju ima i nikom je ne da. Viziju, koja bi ih trebala prodavati naveliko, pogotovo u Americi, ali koja je ipak preosobna i samosvojna i unutar te tradicionalne forme – "alternativna", da se najbanalnije izrazim.
Counting Crows, dame i gospodo… Uživajte!
Toni Matošin
/
