Review
Provjerena informacija za sve ljubitelje dobre glazbe, planet Jacob iz galaksije Collier opet je ušao u zemljinu orbitu donoseći nove, uzbudljive harmonijske progresije, beskrajnu kreativnost, nova poliritmička poglavlja. Jazz, R&B i funk dobili su ponovo nove potomke, nove uzorke, linije i intervale koje s nepodnošljivim umijećem može spojiti samo ovaj vanzemaljski multiinstrumentalist, kompozitor, aranžer, vizionar, glazbenik koji je u stanju svakoj pojavi pridodati nevjerojatnu harmoniju i kojeg slobodno mogu nazvati glazbenim Teslom. Ljepota pjesama ovog glazbenog mesije vrlo je kompleksna ljepota na granici čuđenja manjine i obožavanja večine. Obzirom na njegovu mladost zaista je očaravajuća činjenica s kojom je lakoćom Jacob savladao glazbenu matematiku i njenu primjenu u popularizaciji glazbe. Netko je svojevremeno usporedio Jacoba sa Mozzartom, očito ne bez veze.
Na prvo slušanje njegova glazba može ostaviti dojam konfuzije, određene anksioznosti, ali istodobno i iskrenog oduševljenja. Jednom kada se na nju zakačite ona s lakoćom prelazi u magiju.
A svaka magija je ilegalna zar ne, stoga uvijek donosi potrebnu znatiželju i očekivanu uzbudljivost.
Šalu na stranu, na ovom trećem iz serije od četiri Djesse albuma, Jacob je prepoznatljive/postojane/kompleksne koordinate svoje matrice odlučio spustiti ne neke za njega „čudne“ i „jednostavnije“ pozicije, napravivši stanoviti iskorak, za nekoga možda i blasfemičan – upustio se u pisanje široj publici pristupačnijih sadržaja, bolje rečeno funk/jazz/popa/dubstepa, koji sasvim dobro funkcionira u Steve Wonderovskoj obojenoj polufunkoidnoj „All I need“ u kojoj su potrebne začine dodali Mahalia i Ty Dolla Sign i uz koju sigurno negdje u nebesima pleše kralj popa.
Naravno, ni na ovom albumu Jacob se koristio multitrack snimanjem, loop pedalama, vocoderom kako bi svoje glasovne harmonije prenio na klavijature i pri tome ostvario prepoznatljivo ozračje čudnovatih vokala. Naravno, zvučna konzitentnost i dalje ostaje Jacobova obveza , prisutna je do sada na svakom njegovom albumu, dok je pametan izbor suradnika različitih profila bio pun pogodak.
Početak „He Won't Hold You“ apsolutno asocira na Queenovsku „Somebody To Love“ koju je Jacob obukao u melanholično i tužno gospel ruho svojstveno pjevanju obojenih Afroamerikanaca bilo gdje na američkom jugu. Kroz nekih 5 minuta trajanja Jacob je kompleksim slaganjem intervala postigao efekt zbornog pjevanja, te je nanovo dokazao svoju glazbenu jedinstvenost izražaja i slaganja naizgled kontradiktornih aranžmana koji poput postojanih slapova kontinuirano „napadaju“ naše slušne organe. Oduševila me reakcija na ovaj biser jednog njegovog obožavatelja, pa ga slobodno citiram:
Doktor: Nažalost ostalo vam je samo 3 minute života
Ja: Želio bih slušati cijelu „He Won't Hold You“
Doktor: Ali ona traje više od 5 minuta
Bog: Dopuštam mu
Je li u „Time Alone With You“ Jacob stvorio neki novi glazbeni izražaj, ili je mladi majstor sa svoje uvijek drugačije palete pomiješao mnogo poznatih boja i stvorio uhu ugodan sadržaj kojeg se objektivno mora poštivati, bez obzira voljeli vi Jacoba ili ne; ostaje vama na procijeni.
„In My Bones“ je dokaz kako funk u glavi i izvedbi Colliera može dobiti drugi groove, drugu dimenziju, sličnu Princeovim eksperimentalnim začinima ovog uvijek veselog stilskog odjeljka, ujedno je možemo usporediti s Herbie Hanckokovim električnim funkom iz 80-tih godina. Uloge u ovom biseru Jacob je dodijelio Kimbri & Tank and the Bangas, uz napomenu da ovaj biser prati vrlo inventivan i originalan video.
„Running Outta Love“ zasigurno predstavlja Jacobov (makar po mom mišljenju) najbolji groove napisan do ovog albuma. Dominirajući bas u kombinaciji sa odličnim vokalom Tory Kelly. Tipična „igra“ kojom obogaćuje modernu pop glazbu predstavljajući je u novom ruhu prilagođenu za slušanje novim generacijama. I da, ovo je jedna od rijetko dobrih kolaboracija žensko-muškog vokala. Ovo je pjesma zbog koje se isplati prekinuti omiljeni film, seriju, te uživati u prekrasnim harmonijama.
„To Sleep“ uvodi red u distorzijski glazbeni svijet, laganica sa impresivnom sugerirajućom atmosferom, malo remek djelo, navodno napisano u svega 4 sata. Citiram jednog njegovog obožavatelja: „A gdje je osmominutna verzija“?
Glazba je očito Jacobovo prirodno stanište, u koji se god stil takne doda mu posebne arome i sadržaje, pa je tako u „Count the People“ u suradnji s Jessie Reyez i T.Pain uspio pronaći repera sa potrebnom akceleracijom, čak bržeg na jeziku od Eminema, a da pritom nije došlo do profaniranja ukupnog sadržaja koji blago daje na suvremene pop uratke.
Ovo je album bez klasičnog „vatrometa“ sa identičnim efektima uz uvjet potpunog opuštenog prepuštanja Jacobovim maštarijama. I da, za sada konkurira za album godine.
Kaže se da je originalnost samo vješto prepisivanje postojećeg, što u slučaju Jacoba Colliera nikako ne drži vodu. Što očekivati na Djesse no.4, možda očekivanu interakciju sa bendovima poput Vulfpeck ili Forq? E to bi bilo razvaljivanje na kvadrat. Siguran sam da nakon realizacije ovakvog materijala vrag neće tek tako ostaviti Jacoba na miru. Razlog, Jacobova neukrotiva, prirodna energija i znatiželja uz, naravno osebujan senzibilitet i lucidne ideje realizirane kroz originalne aranžmane.
Ukratko, Djesse vrati nam se što prije.
Na kraju pitanje: tko zna što je Jacob Collier bio u prošlom životu i s čim će nas iznenaditi u narednom?
Vrijedi čekati.
Đorđe Škarica
« Djesse Vol. 2 
