Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Svi 2009
Format Albumi
Vrsta Indie / Indie rock / Indie pop
Dodano Srijeda, 23 Veljača 2011
Žanr Indie
Broj diskova 1
Edition date Svi 2009
Država Velika britanija
Etiketa Rough Trade
Edition details Producent: Steve Albini / Datum objave: 18.05.2009.
Tags Jarvis Cocker Steve Albini Rough Trade Rough Trade Records

Review

Više od desetljeća i nekoliko loših albuma i EP-jeva trebalo je neuglednom šmokljanu, frontmenu dugo opskurnog benda Pulp, Jarvisu Cockeru, da postane idol svakog poštenog šmokljana i istovremeno mokri san hordi žena, cura i curica o kojima je dotad mogao samo maštati i pisati lascive rime. Da, i punokrvna zvijezda britpopa devedesetih, u čijim je analima Pulp ostao upisan zlatnim slovima. Ni njegovi dovitljivi, minuciozni stihovi vjerojatno ne mogu dočarati što li se sve – koji planovi i krahovi, frustracije, makinacije, masturbacije, formulacije i preformulacije – motalo po Jarvisovoj glavi sve to vrijeme kroz koje se samo u najodvažnijim snovima mogao nadati statusu kakvog je sredinom devedesetih dostigao s matičnim bendom. Eksplozija je bila brza i britka i više nije bilo puta natrag. Osim onog samoizabranog, komercijalnog.

Već odavno šarmantan umjesto neugledan, ciničan umjesto patetičan, Jarvis Cocker danas je svojevrsna ikona tipično britanskoga popa, mada Pulpa nema već gotovo cijelo desetljeće. Briljantan trolist albuma iz devedesetih – "His 'n' Hers", "Different Class" i "This is Hardcore" – dobio je nasljednika u "We Love Life", koji se pokazao materijalom zrelim za razlaz. U retrospektivnom čitanju nije "We Love Life" uopće ni loš, koliko su prethodnici isuviše dobri. A to u konačnici i umirovljenje benda osvjetljava kao vrlo cool, gotovo dobrodošao potez koji nije ostavio nikakve šanse pretvaranju jednog tako posebnog benda u karikaturu, kao što se, na primjer, dogodilo Oasis. Jarvis se malo povukao, pa izdao ne osobito inspirativan pop-album nazvan jednostavno "Jarvis", da bi se u ljeto prošle godine na Pitchfork Music Festivalu susreo s čuvenim rock-producentom Steveom Albinijem i dogovorio suradnju na novom samostalnom albumu (izgleda da Albini postaje trend kad je u pitanju produkcija britanskih bendova – najfriškiji primjer su i Manic Street Preachers).

I, kako zvuči spajanje Cockerova sofisticiranog (alter) pop rukopisa i Albinijeve sirove rock-produkcije? Sva moja sumnjičavost bila je brzo otpuhana, jer čovjek zvuči upravo kao da proživljava novu mladost, a to kažem u najpozitivnijem i najmanje patetičnom smislu takve formulacije. "Nikad nisam tvrdio da sam dubok, ali sam otmjeno plitak", rekao je Jarvis i grezim zvukom novog albuma tu tipično svoju tvrdnju i glazbeno podcrtao. I njegova opsjednutost seksom i ljubavnim spletkama najneuglednije vrste, kao i majstorsko oko za i najprljaviji ili naizgled nebitan detalj, dobili su u novoj glazbenoj inkarnaciji posve novu, vrlo uvjerljivu dimenziju.

Na "Further Complications" Jarvis Cocker tako na trenutke zvuči poput nove verzije The Stooges ("Caucasian Blues") ili Velvet Underground ("Angela"), ali ne gubeći ni trunke svoje prepoznatljivosti koja je, naravno, najočitija u njegovu osebujnom vokalu. Baš zbog tog vokala pjesme koje su tipičnije njegove, poput " I Never Said I Was Deep" ili "Hold Still", prizivajući duh vremena Pulp, dođu kao dobrodošla protuteža više garažnom prevladavajućem štihu albuma. No, cjelokupni "Further Complications" čini se logičnijim i konkretnijim nastavkom pjesmarice bivšega benda, nego što je to bio slučaj sa solo prvijencem iz 2006.

Sa sirovijim zvukom Cocker nije samo nabildao instrumentalnu muskulturu; pjesme u punom aranžmanu odišu razuzdanim emocijama i sirovim strastima, baš kao da najveći među šmokljanima konačno bez kočnica pušta zvijer s lanca, onu istu koja je sredinom devedesetih u "Mis-Shapes" pozivala na revoluciju protiv mediokriteta, a u zimzelenoj "I Spy" podmuklo smišljala seksualnu zavjeru bez trunke skrupula. Taj se zaokret, nakon nekoliko preslušavanja albuma, čini više nego opravdanim i pametnim. Jarvis Cocker je, uostalom, u svim ključnim trenucima karijere znao kamo ići: u devedesete je uletio s naramkom ponižavajućih iskustava, ali s jasnim poimanjem onog što može doći (u tarantinovsko doba svakako nije odmoglo imati bend koji se već desetak godina zove Pulp!); nakon razarajućeg, subverzivnog pop-savršenstva za (gotovo) sve ukuse, "Different Class", zaokrenuo je priču vrlo mudro (ne komercijalno, ali s umjetničke strane briljantno, pa i hrabro) na vizuru frustracija i strahova osobe srednjih godina u prekrasnom "This is Hardcore"; nakon nelošeg, ali pomalo mlakog "We Love Life" raspustio je bend, a nakon ispitivanja solo-terena s "Jarvisom" naprosto je dao sebi oduška, zazvučavši "bendovskije" nego ikada. Jedna od najinteligentnijih figura britanske pop-scene zadnjih dvadesetak godina tako jasno daje do znanja da ne razmišlja ni o pritajenju, a kamoli o mirovini.

 

Toni Matošin

Hits 565

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42