Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Srpanj 2010
Format Albumi
Vrsta Rock / Indie / Psychedelic
Dodano Nedjelja, 17 Travanj 2011
Žanr Indie
Length 42:29
Broj diskova 1
Edition date 2010
Država Velika Britanija
Etiketa Deltasonic
Tags

Review

The Coral su imali svojih pet minuta slave 2003. svojim Magic and Medicine, koji je uletio na broj jedan britanske top ljestvice albuma, nošen s dva UK Top Ten singla. I ako mislite da ne znate tko su oni, Don't Think You're the First vam je sigurno negdje u podsvijesti. Naravno, bilo je to pet minuta slave na tipično britanski način – i oni su proglašeni najboljim novim bendom od strane britanskog tiska kao i mnogi prije i nakon njih, a onda pomalo zaboravljeni, što uopće nisu zaslužili. Od tada su, leteći ispod radara, dogurali do svog šestog albuma i iza sebe imaju prilično respektabilnu diskografiju.
 
Od samih početaka The Coral nisu ni pokušavali sakriti svoju neraskidivu vezu sa prošlošću – folk, pop i psihodelija britanskih '60-tih i '70-tih uvijek su bili i ostali utkani u tkivo njihove pjesmarice. Ono što je na «Magic and Medicine» začinilo taj recept bile su njihove sitne ekscentričnosti, osjećaj napetosti i burtonovska atmosfera koja ga je obavijala, kojih na «Butterfly House» nema ni u tragovima, pa Bubimir i Lidija već neko vrijeme sigurno nemaju The Coral na svojim iPodovima. Iako to zvuči negativno, zapravo nije – to skidanje šminke, koliko god ona bila privlačna, dozvoljava njihovoj glazbi da slobodnije diše i njihovim talentima da se jasnije ukažu. Svaka od dvanaest pjesama odmah će vam otkriti bend pun samopouzdanja, bend perfekcionista koji točno znaju što rade i koji stvaraju s određenom lakoćom koju je lako previdjeti i zanemariti. 
 
Bilo bi pogrešno The Coral smatrati samo rekonstruktorima prošlih vremena, budući da u cijelu priču uvode i samo sebi svojstvenu eleganciju i premazuju sve modernom produkcijskom patinom, i to možda nikad dosad nije bilo toliko očito kao što je na «Butterfly House». Tako umjesto albuma pjesama koje su već tamo negdje, nekad napisane, dobivamo album pjesama koje su trebale biti napisane, ali se nitko nije potrudio da ih zaista i napiše s ovakvom dozom pažnje i smislom za detalje. Jednako se dobro snalaze u akustičnim baladama kao i kad zapraše električnim gitarama, vokalne melodije jednako su sigurne u rukama frontmena Jamesa Skellyja, kao i u suradničkim vokalnim harmonijama koje vas prebacuju u mitsko «ljeto ljubavi». Retro estetika u kombinaciji s jednostavnom poetikom, bez nekih velikih fraza, čini njihove priče o izgubljenim i pronađenim ljubavima, napuštanju i vraćanju mjestima i ljudima, nedovršenim poslovima, nerazriješenim osjećajima i neispjevanim pjesmama prikladnom podlogom za nostalgično putovanje vlastitom prošlošću. Što god na tom putu pronađete, uz «Butterfly House» činit će vam se samo sjećanjem, bez nekog osjećaja žaljenja – ima čak i nečeg vrlo vedrog u tom ostavljanju prošlih stvari u prošlosti.
 
The Coral su za promociju ovoga albuma izabrali «1000 Years» kao singl, ali je to vrlo lako mogla biti i bilo koja druga pjesma, zahvaljujući toj konstanti kvalitete koju održavaju kroz album. Naslovna «Butterfly House» sjajaj je komad soft rock psihodelije, a «Falling All Around You», u kontrastu, osvaja svojom jednostavnom folk romantikom. Kao osobnog favorita izdvojila bih «Green is the Colour», iako ne mogu garantirati da jedini razlog za to nije činjenica da imam zelene oči i da mi se čini da su zelenooke djevojke u pop svijetu nepravedno zapostavljene u korist fatalnih smeđookih i još fatalnijih plavookih. Album zatvara šestminutna «North Parade», koja zazima gotovo dvostruko više prostora od za The Coral uobičajenih pop-rock standardnih trominutnih, u kojoj sami sebi ugađaju u najžešćem gitarskom duelu na albumu i ne bi škodilo ni da si mnogo češće dopuštaju takvu slobodu.
 
Ako bih pokušala nagađati što je uzrok nepravednom padu popularnosti za The Coral u odnosu na njihove početne uratke, makar je komercijalni uspjeh danas samo jako relativan pokazatelj, rekla bih da je to prije svega činjenica da je njihov stil vrlo nekompatibilan s aktualnim indie strujanjima. Što se pak tržišta singlova tiče, ono je mnogo zatvorenije nego što je to bilo prije sedam-osam godina i The Coral zasigurno nisu jedini bend koji više ne može pronaći svoje mjesto na amerikaniziranoj UK Top 75 Singles ljestvici, koja je jednostavno prezakrčena one-off hip-hop/r&b kolaboracijama za mrdanje dupeta po klubovima (za ovaj tjedan, primjerice, ¾ zauzima američka konfekcija, uz 20-tak različitih featuringa i versusa).
 
Gary Mounfield, poznatiji kao Mani, basist legendarnih The Stone Roses i kasnije Primal Screama, nedavno je najavljujući live nastup The Corala izjavio da je «Butterfly House» apsolutno remek-djelo, uz objašnjenje: «Iskreno mislim da je to najbolja ploča koju sam čuo još od prvoga albuma Rosesa – u meni budi želju da gutam acid. Glazba na mjestu, od strane vrhunskih glazbenika.» S obzirom na njegov renome, u svakom slučaju treba uzeti u obzir njegovo stajalište, iako ga osobno smatram dosta pretjeranim, prvenstveno iz razloga što The Coral nisu revolucionaran bend kakvi su u svoje doba bili gore navedeni, niti su toliko psihodelični da odmah pobuđuju nekakve halucinogene ideje. Ostala bih pri tome da je «Butterfly House» prije svega predivan, dobro osmišljen i odsviran album kojem ćete se vraćati češće nego što vam se to na prvu loptu učini i da The Coral njime potvrđuju svoje članstvo u A klasi britanske glazbene scene, što bi trebao biti sasvim dovoljan poziv da mu date priliku.
 
Danaja Glavičić
Hits 781
The Coral Albumi Kronologija Distance Inbetween » Distance Inbetween

Posljednje recenzirano - Jazz