Torture

Review

Nakon Napalm Deatha i albuma "Utilitarian" još jedna metal institucija početkom ove navodno apokaliptične 2012 godine, počastila nas je novim studijskim albumom, s druge strane Atlantika. Ikone death metal pravca Cannibal Corpse izdali su svoj 12 album po redu u svojoj 24 godine dugoj povijesti djelovanja.

Krenuvši od debitantskog izdanja "Eaten Back To Life" iz 1990. godine, o Cannibal Corpseu se gotovo u pravilu više priča zbog kontroverzi nego zbog same glazbe koju izvode. Možda se u tom efektu "zabranjenog voća" krije činjenica koja govori kako je Cannibal Corpse najprodavaniji i najeksponiraniji death metal bend današnjice, unatoč mnogim zabranama i ograničenjima s kojima se susreću zbog svog brutalnog liričkog i vizualnog izričaja.

Album "Torture" je naslijedio ne baš dobro prihvaćeno izdanje "Evisciration Plague" iz 2009 godine, i na iznenađenje mnogih koji su prognozirali još jedno blijedo izdanje benda koji je rekao svoje, Cannibali su se vratili (pretjerano bi bilo reći jači no ikada) u svom stilu, brzo, brutalno, sirovo.

Negdje sam naletio na word cloud koji prezentira najupotrebljivanije riječi na albumu "Torture": Rage, Die, Death, Kill, Pain - ovih pet pojmova ponajbolje opisuje ono što donosi dvanaest pjesama novog albuma. Premda, ruku na srce, istih pet riječi se može uzeti kao presjek cjelokupne karijere ovog benda.

Lirika je, dakle, standardne forme, najcrnje i najbrutalnije scene nasilja te raznih vrsta sodomije, sakaćenja, skrnavljenja zbog kojih se razni "pravednici visokog morala" zgražaju nad samim spomenom CC-a, premda, ako barem na trenutak sagledamo svijet onakvim kakav je doista, te scene su tu oko nas, u našem susjedstvu, na TV dnevniku, internet portalima, svakodnevno. Nije problem u lirici ovog benda, nije ona brutalna, ljudski um je poremećen i brutalan.

Glazba se sastoji od preciznih i žestokih gitarskih rifova Pata O'Briena i Roba Baretta, uz tehnički isprofilirano i precizno bubnjanje Paula Mazurkiewicza, koji se koristi metronomom za što precizniji tempo i gotovo do savršenstva uigranu ritam mašinu. U suradnji sa basistom Alexom Websterom, sve to zajedno tvori zaglušujući topot nadolazeće kataklizme prožete bijesom i agresijom vokala Georga "Corpsegrinder" Fishera.

"Torture" je paradoks našeg doba, ma koliko se zgražali, bili konsternirani pjesmom koja nosi naziv "Followed home then killed" ili "Encased In Concrete", koliko je zapravo takav izričaj degutantniji od matorog pervertita iz Bibinja koji dječake dira po pimpačima ili, da odemo korak dalje, koliko je naziv albuma iz 1991. gidune "Butchered At Birth" veće zlo od onoga što se svakodnevno događa u Afghanistanu ili Iraku?

Možemo mi zabijati glavu u pijesak, ali nasilje, gadosti i perverzije su oko nas, ma koliko mi šutjeli o tome, premda iskreno album "Torture" izaziva u meni puno manje jeze nego recimo samo jedna epizoda "Kardashians" reality showa i to je zapravo poanta čitave priče, ogoljavanje ljudske psihe koja njeguje svu silu perverzija, a zgraža se kada netko o tome zbori jasno i glasno.

Zbog svega toga, palac gore za Cannibal Corpse i album "Torture", jer oni su odraz naš u ogledalu, a nikako ne nevolja iz pakla proizašla kakvom je pojedinci koji sa Đavlom kolo igraju (npr. senator Bob Dole) nazivaju.

Mihael Pinter