Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Travanj 2009
Format Albumi
Vrsta Lo-Fi / Alternative Country-Rock
Dodano Nedjelja, 02 Listopad 2011
Žanr Country
Length 48:17
Broj diskova 1
Edition date 2009
Država USA
Etiketa Drag City
Tags

Review

 

Uvijek isti autor, nekad Smog, danas Bill, izdao je drugi odličan album potpisan matičnim imenom, što, doduše, ne predstavlja ništa senzacionalno s obzirom na činjenicu da ovaj čovjek kontinuirano radi dobre stvari još tamo od ranih devedesetih.
 
Svrstavaju ga u lo-fi, i to stoji, ali kako je Callahanov stil više određen stjecajem okolnosti nego umjetničkom namjerom, nema puno smisla promatrati ga isključivo u okvirima žanra.
 
Naravno – maksimalno je podcijenjen, ali to je sudbina većine kvalitetnih individua koje ne daju da im ljudi iz kuće suviše interveniraju u materijal, i iako se čini da je Callahanu po tom pitanju blago svejedno, meni je ipak malo žao što opet ostaje u sjeni bombastičnih najava, jer Sometimes I Wish We Were An Eagle spada u rijetke klasike 2009.
 
Osnova albuma su jasne misli praćene gitarom u polaganom ritmu. Istina, značenja ponekad moramo čitati između redaka, a zvuk se često obogaćuje pokojom violinom, ali kostur uvijek ostaje isti, savršen u svojoj jednostavnoj koncepciji koja uvjerljivo naglašava Callahanovu ranjivu, ali zrelu perspektivu...E da, Callahan je jedan od onih tipova koje se redovito opisuje kao mračne i depresivne, ali – ne znam – ako je, po meni se onda sa svojom dijagnozom nosi bolje od većine pacijenata. Jednostavno, kao da svu težinu života uvijek uspijeva pretočiti u nešto što se bez većih problema može lagano nositi pod rukom, kao fascikl. A to je, mislim, genijalno.
 
Sometimes I Wish We Were An Eagle opet nam nudi niz introvertiranih skladbi i pokoji društveni angažman. Sve jedno bolje od drugog. I Jim Cain (darker, lighter, darker) i Eid Ma Clack Shaw i The Wind And The Dove...Posebno treba obratiti pažnju na glas koji zvuči nevjerojatno ljudski, kao da preslikava život u svim svojim aspektima, tako da nema šanse da ostane sam sebi svrha. I na stihove koji kao da su napisani s nekim vremenskim odmakom, puni sažetih i upečatljivih dojmova s trenutačnim djelovanjem. A treba spomenuti i nenametljivu instrumentalnu liniju koja, iako prvenstveno u funkciji podržavanja priče, itekako doprinosi stvaranju cjelokupnog ugođaja. Pogotovo u pjesmama kao što je primjerice My Friend. 
 
Novi momenat u Callahanovom opusu su, čini mi se, jedino violine i tehnički to bi bilo to. On sam malo je stariji, i to se osjeti, ali nikako u negativnom smislu. Jednostavno kao da je s godinama postao svjesniji svih uzročno-posljedičnih veza što ga je učinilo malo trijeznijim. Pa sad kad priča kao da točno zna o čemu govori. Ali nije da je odjednom počeo propovijedati ili soliti pamet, i to mi je drago. Ostao je onaj isti intuitivni umjetnik od prije, samo s nešto više iskustva.  
 
A sad zaista toplo preporučujem ovaj album svima, kao i sve one prethodne istog glazbenika, premda već unaprijed znam kako neće biti pretjerano slušan ovo ljeto, ali svejedno mislim da je uvijek dobro imati u nekom dijelu mozga informaciju da tamo u Texasu postoji čovjek koji radi stvarno dobru muziku.
 
Marina Vukman
Hits 1215

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42