Review
Uzevši ovaj album u ruke nisam se ni približno nadao da bi mogao dulje vrijeme ostati u mom playeru. Naime, prema imenu sam nekako naprečac zaključio o kakvoj je glazbi riječ (a takva glazba ne spada u moj omiljeni žanr) što se na kraju ispostavilo, u najmanju ruku, krivo.
Prvo što pozitivno upada u oči je zaista nekonvencionalno rješenje fizičkog izgleda kompletnog omota CD-a, pa čak i knjižice koja je vješto skrivena u unutrašnjosti ove zanimljive „kutije“; najslabije istaknut element je svakako naziv albuma (stvarno se treba dosta potruditi da bi ga se saznalo prije nego se ubaci cd u player), a zatim ime samog benda! Pozornost se time skreće na ono što je bendu zacijelo bilo bitnije: slike raznih ljudi u svakodnevnim situacijama snažno dolaze do izražaja zbog krupnog plana, a i svaka slika zauzima čitavu jednu stranicu omota.
A sada važniji dio! Na prvo slušanje moglo bi se reći da je album dosta dobar, ali da se ipak može više i bolje napraviti u tom žanru. Zatim sam poslušao još jednom od prve do zadnje pjesme i otkrio nešto kao drugu razinu cijelog albuma. Ipak, on nikako nije neiscrpan i ne može se ovdje govoriti o beskonačnim razinama glazbe koje se preklapaju, već više o nekom koraku naprijed za hardcore glazbu. Taj korak, dakako, nije zasluga Defeatera (sjetimo se bendova poput Shai Huluda ili pak nešto melodičnijeg Endstanda!), ali on tu maniru odlično slijedi i nosi na svojim ramenima kroz svih 11 pjesama kako ne bi pala u zaborav. Klasični hardcore vokali ne izostaju ni na trenutak, osim u pjesmi broj 6, Prophet in plain clothes, gdje smo svjedoci nevjerojatne promjene unutar pjesme koju neću sad objašnjavati već ju ostaviti za iznenađenje budućim slušateljima!
Kad je riječ o ovom bendu najvažnija je činjenica da preklapanje stare škole hardcora i elemenata progresive (koja je danas sve više svojstvena tom žanru) kao disonance, relativno off ritmovi te iznenađujući aranžmani pjesama igraju veliku ulogu. Melodičnost gitarskih dionica je ono što ovaj uradak diže na viši nivo, ne toliko zbog same melodičnosti već zbog atmosfere koju stvaraju i postižu kontrast naspram većinom durskih akorda – na taj način nastaje odličan spoj melankolije i poletnosti brzih ritmova i raznovrsnog tempa.
Dakle, spojimo li tradicionalni tupa-tupa hardcore ritam, četiri akorda na gitari te bas čija je zadaća da prati gitare u svakom trenutku s ne toliko konvencionalnim ritmovima koji se ne pronalaze na stranicama udžbenika, sa zahtjevnijim gitarskim i bas dionicama koje nadilaze puko okretanje triju neparnih polja na vratu instrumenta dobivamo prvi studijski uradak Defeatera – Travels. Ovi Amerikanci ne stvaraju ništa revolucionarno, ništa što bi otvorilo nova vrata glazbenih usmjerenja i stilova već jednu odličnu varijaciju koju će svaki zaljubljenik u hardcore priviti k srcu u obliku ovog prvijenca koji obećava!
Bruno Pavlek
/
